Humanizam i pojava tiska
U 16. stoljeću humanizam postaje zreliji i profinjeniji. Širenju učenosti i recepciji suvremenih ideja na području intelektualnog, vjerskog i umjetničkog života uvelike je pridonijela ekspanzija tiskarstva, čiji se utjecaj od posljednje trećine 15. stoljeća osjeća i u hrvatskim krajevima. Zahvaljujući tiskarstvu povećan je broj pismenih ljudi, broj knjiga u opticaju, broj pisaca koji imaju svoju publiku, broj knjižnica privatnih vlasnika i crkvenih ustanova. Desetljeće je to u kojem je glagoljicom štampana prva knjiga na hrvatskom jeziku, Misal po zakonu rimskoga dvora (1483.). Zagrebački biskup Osvald Tuz u istom je desetljeću u Veneciji dao tiskati Brevijar po običaju kora zagrebačke crkve (1484.). Bila je to prva tiskana knjiga za naručitelja iz sjeverne Hrvatske. Hrvatski su humanistički autori bez oklijevanja prihvatili mogućnost umnažanja svojih djela tiskom. Među onima koji će obilato iskoristiti prednosti nove tehnologije bio je Marko Marulić, koji 1521. u Veneciji objavljuje epski spjev Juditu na hrvatskom jeziku s drvoreznim ilustracijama. Zahvaljujući tisku Marulićevi popularno teološki i didaktički spisi čitali su se u 16. i 17. stoljeću diljem Europe. Premda u hrvatskim krajevima u 15. i 16. stoljeću nema mnogo tiskara (u Dalmaciji pod mletačkom upravom ni jedna), a sve koje su aktivne (Senj, Rijeka, Nedelišće, Varaždin) djeluju kratko i štampaju uglavnom vjerska djela, tiskana je knjiga doslovce preplavila Hrvatsku, jednako kao i druge zapadnoeuropske zemlje.
Zrinski - Frankopan
Hrvatski je sabor ustrajao na upotrebi pojma Kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije zahtijevajući da se po „slobodama“ izjednači s Kraljevinom Ugarskom, pozivajući se na odnose iz 15. stoljeća. To je posebno vidljivo od 1655. kada se u krunidbenoj diplomi novog kralja inzistira na ravnopravnom nazivlju Kraljevine Ugarske i Kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije. Uz to su hrvatski staleži i redovi istaknuli da „ovo naše Kraljevstvo ima istu slobodu, koju ima i Ugarska“, što je inzistiranje na ravnopravnosti ova dva kraljevstva. To je očito bio dio političkog koncepta bana Nikole Zrinskog. Ugarsko i hrvatsko plemstvo bilo je nezadovoljno načinom na koji su kralj Leopold i njegovi prethodnici artikulirali njihove potrebe za sigurnošću od Osmanskog Carstva. Nakon višekratnih neuspješnih pregovora o budućnosti zemlje s bečkim savjetnicima, grupa prijašnjih nepokolebljivih dvorskih pristaša predvođena Zrinskim, Wesselényijem i Nádasdyjem tražila je izlaz iz teške situacije. Nekoliko mjeseci prije smrti Zrinskog u Vašvaru je potpisan habsburško-osmanski mir, bez konzultacije s ugarskom i hrvatskom elitom, koji nije doveo do proširenja Ugarske i Hrvatsko-Slavonskog Kraljevstva na teritorije pod vlašću Osmanlija te je utjecao na unutarnja zbivanja u zemljama Kraljevstva Krune sv. Stjepana. Razlog popustljivosti s habsburške strane prilikom potpisivanja Vašvarskog mira treba tražiti i u strahu Beča od novooživljenog ekspanzionizma Francuske pod Lujem XIV. i njegovim častoljubivim prvim ministrom kardinalom Mazarinom. Kralj Leopold Habsburški nakon postizanja tog mira mogao se usredotočiti na rat protiv Francuske, a osmanski veliki vezir Köprülü Fazıl Ahmed Paşa fokusirati na Kandijski rat protiv Mletačke Republike. Ratifikacija toga mira 1666. izazvala je politički „potres“ diljem Kraljevstva Krune sv. Stjepana te je elitna skupina ugarskih (uključujući protestante i katolike) i hrvatskih staleža intenzivirala proces zajedničkog promišljanja i međusobnog koordiniranja s ciljem traženje odgovora na novu političku situaciju te usmjeravanje procesa u smjeru promjene bečke dvorske politike.
Taj je staleški „pokret“ ušao u „urotničku“ fazu na prijelazu iz 1666. u 1667. godinu kada su sudionici zakoračili u nezakonito područje, što je iz perspektive bečkog dvora značilo izdaju. Nakon što je Luj XIV. s Leopoldom Habsburškim 1668. potpisao tajni sporazum o podjeli španjolskog nasljedstva, francuski je dvor prekinuo odnose s urotnicima. Petar Zrinski je isprva planirao pokrenuti rat protiv Osmanlija, a nakon toga detronizirati Habsburgovce, no kako je izostala bilo kakva pomoć, naposljetku se pomirio s time da je suradnja s Osmanlijama jedina mogućnost te je u studenome 1669. u Carigrad poslao kapetana Franju Bukovačkog koji je iznio zahtjeve za pomoć, uz obvezu da će se Kraljevina Hrvatska, Slavonija i Dalmacija te Kraljevina Ugarska zauzvrat staviti pod sultanovu vrhovnu vlast i plaćati danak od 12.000 talira. Petar Zrinski i Fran Krsto Frankopan odlučili su otići u Beč i zatražiti od kralja oprost. Iako im je kralj obećao sigurnost te bio sklon pomirbi, utjecajni krugovi bečkog dvora utjecali su na to da se Zrinskog i Frankopana uhiti i nakon procesa oštro kazni. nakon sudskog procesa pogubljeni 30. travnja 1671., a njihova je imovina bila konfiscirana. Istoga su dana u Beču i Požunu bili smaknuti dvorski sudac Franjo Nádasdy te Franjo Bonis kao predstavnik pobunjenih ugarskih protestanata. Nešto kasnije ubijen je i Erazmo Tattenbach.
Zrinski i Frankopan su u nekoliko navrata isticali da su se urotili „za najdražu domovinu“, tj. za zaštitu staleških interesa Kraljevine Ugarske odnosno Kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije. Slom njihovih nastojanja širom je otvorio vrata habsburškom apsolutizmu.
Plemićke obitelji
U međuriječju Drave, Dunava i Save, na prostoru današnje Slavonije, Srijema i Baranje, od kraja 17. stoljeća započeo je proces ponovne uspostave kraljevske, odnosno carske vlasti obitelji Habsburg nakon iscrpljujućih ratova s Osmanlijama. Od tada pa do sredine 20. stoljeća plemićke obitelji s raznih područja Europe doseljavane su i živjele na ovom strateški važnom području koje se nastojalo reinkorporirati u sastav Habsburške Monarhije. Vladarska kuća darovala je ili ustupala pravo na kupnju posjeda plemićkim obiteljima od kojih je zauzvrat očekivala angažman ne samo na gospodarskom, već i političkom, društvenom i kulturnom području. Ističemo nekoliko najuglednijih obitelji i sjedišta njihovih posjeda: Adamović u Čepinu, Tenji i Erdutu; Eltz u Vukovaru; Hilleprand von Prandau u Valpovu i Donjem Miholjcu (kasnije Normann-Ehrenfels); Janković Daruvarski u Daruvaru, Pakracu i Stražemanu; Janković Voćinski u Voćinu, Suhopolju i Cabuni: Khuen-Belassi u Nuštru; Mihalović u Orahovici i Feričancima; Odescalchi u Iloku; Pejačević u Našicama, Podgoraču, Retfali (Osijeku) i Virovitici.
Reforme Marije Terezije
Najveći dio 18. stoljeća u hrvatskim je zemljama, do tada već poznatim kao Trojedna kraljevina obilježila je četrdesetogodišnja vladavina carice i apostolske kraljice Marije Terezije. Rođena 13. svibnja 1717. u bečkom Hofsburgu, Marija Terezija je kao prva žena na habsburškom prijestolju 1740. naslijedila svojeg oca Karla VI. Dopustivši joj, nasuprot svojim savjetnicima, udaju „iz ljubavi“ za Franju Lotarinškog car je pokazao svoju neskrivenu naklonost najstarijoj kćeri. No, mogućnost da car ostane bez muškog potomka i prije njezina je rođenja zadavala silne brige mlađoj grani Habsburške kuće. Mnogi su, naime, podložnici i neprijatelji, vidjevši da car neće imati muškog potomstva unaprijed odbili priznati njegove kćeri nasljednicama. U nastojanju da poprave svoj položaj pred vladarskom kućom, hrvatski su staleži iskoristili priliku: okupljeni na saboru 1712. odlučili su priznati „kraljevsko pravo ženskog roda“ nasljednici kuće Habsburg. Ta je odluka poslužila živućem vladaru (koji se još uvijek mogao nadati muškom potomstvu) za sastavljanje tzv. Pragmatičke sankcije koju će do 1722. prihvatiti i druge krunske zemlje. Iako je to omogućilo Mariji Tereziji legalno preuzimanje vlasti, carevu odluku mnogi nisu prihvatili te je po njezinom stupanju na prijestolje izbio tzv. Rat za austrijsku baštinu. U vrlo teškim uvjetima preuzimanja vlasti, budućoj carici i kraljici nije preostalo ništa drugo nego osloniti se na potporu ugarskih (i hrvatskih) staleža. Pristavši na njihova potraživanja ona je na ugarskom saboru u lipnju 1741. okrunjena za kraljicu, a već početkom rujna predstavnici staleža su joj se zakleli na vjernost. Prilikom zakletve, dvadeset i trogodišnja Marija Terezija, nekad opisana kao „ljupka djevojka velikih plavih očiju“, stajala je okružena klicanjem mađarskih i hrvatskih plemića držeći na rukama šestomjesečnog sinčića Josipa. Njena snažna volja da uvede reda u sve pore društvenog života, isprepletena osobnom pobožnošću, dala je osobit ton životu onoga vremena. Hrvatski sabor 1687. u jeku Velikog turskog rata izabrao je svetog Josipa za nebeskog zaštitnika Hrvatskog Kraljevstva. Upravo će se tomu nebeskom zaštitniku utjecati mlada kraljica tijekom previranja povezanih s njezinim stupanjem na prijestolje. Rodivši u prvIh nekoliko godina braka tri kćeri Marija Terezija već se počela brinuti o budućnosti obiteljske loze. Shvativši rođenje sina kao plod zagovora Vjernom Hranitelju, dala mu je ime Josip. Nakon oslobođenja Slavonije i dijela Srijema 1691. odlukom Marije Terezije u svibnju 1741. potvrđeno je sjedinjenje Slavonije i njezino podređivanje banskoj vlasti. Reformama Marije Terezije započela je i izgradnja javnog sustava zdravstvene zaštite. „Opći zdravstveni pravilnik” iz 1770. uspostavio je za to vrijeme visoke standarde za djelovanje medicinskog osoblja tražeći od liječnika da moraju završiti studij medicine. Crkvene reforme Marije Terezije mogu se ukratko opisati kao proces postupne uspostave državne kontrole nad crkvenim poslovima. Među najkontroverznije zahvate u život Crkve zacijelo spada provođenje odluke o ukidanju Isusovačkog reda. Odluka, dakako, nije bila njezina. Carica i kraljica, koju su isusovci odgojili i prema kojima je imala puno poštovanja, tek je provodila odluku pape Klementa XIV.
Vojno plemstvo
Uslijed ratova s Osmanlijama razvija se i novo, vojno plemstvo, posebice na teritoriju Hrvatsko-slavonske vojne krajine, militariziranom području pod izravnom carskom upravom osnovanom 1553. godine. Habsburgovci su na temelju zasluga u ratu dodjeljivali plemićke naslove i grbove vojno-zapovjednome stanovništvu Krajine. Vojno plemstvo razvilo je sebi svojstven identitet koji je uključivao elemente časti, vjernosti caru i carstvu, ali i pripadnosti zajednici odnosno narodu, domovini. U vojno plemstvo ubrajamo hrvatske i slavonske plemiće s vojnom karijerom od koji su mnogi bili pripadnici starog plemstva te su svoje naslove i uspon u viši plemićki status potvrđivali vojnom službom. Kneževići od Svete Helene ili pak Jelačići primjer su takvih obitelji. Habsburgovci su postigli da krajiška vojska bude pretvorena u regularnu vojsku sposobnu za ratovanja po brojnim europskim ratištima. U 19. stoljeću dolazi do profesionalizacije vojske, a vojne akademije (npr. u Wiener Neustadtu) postaju važna središta obrazovanja časnika, uključujući i Hrvate. Tijekom revolucije 1848.–1849., kao i u kasnijim sukobima, hrvatski časnici i vojnici isticali su se u raznim jedinicama, od konjaništva do topništva. Neki su od njih stekli grofovske i barunske naslove, a njihova imena ostala su zabilježena u vojnoj povijesti Monarhije. Vojno plemstvo u Hrvatskoj nije bila povijesna iznimka, već integralni dio društvene i kulturne europske stvarnosti od 16. do početka 20. stoljeća - svijeta u kojem su čast, dužnost i plemićki status bili isprepleteni s vojnom karijerom i granicom koja je određivala njihov život, ali i povijest Hrvatske.
19. stoljeće
Devetnaesto stoljeće u hrvatskoj povijesti obilježeno je snažnim pokretima za nacionalnu afirmaciju, reformu institucija i društvenu modernizaciju. To je razdoblje borbe za političku autonomiju unutar Habsburške Monarhije, jačanja svijesti o hrvatskom identitetu i razvoja građanskog društva. Vođe Hrvatskog narodnog preporoda – Ljudevit Gaj, Dragutin Rakovac, Stanko Vraz, Dimitrije Demeter – promicali su jedinstvo južnoslavenskih naroda, standardizaciju jezika i kulturnu samosvijest. Pokreću novine i književne časopise te osnivaju kulturne ustanove koje su postale jezgra nacionalne ideje: Matica ilirska (kasnije Matica hrvatska), Narodni muzej (1846.), Gospodarsko društvo, JAZU (danas HAZU) osnovana 1866., te Sveučilište u Zagrebu (1874.), koje su okupljale znanstvenike, umjetnike i intelektualce. Sve su to bili nositelji modernizacije i nacionalne integracije.
Hrvatski sabor u ovom stoljeću sve je odlučnije zastupao interese Trojedne Kraljevine. Godine 1847. na prijedlog Ivana Kukuljevića Sakcinskog, hrvatski je postao službeni jezik, a već sljedeće godine dolazi do revolucionarnih zbivanja: godine 1848. ban Josip Jelačić, simbol otpora mađarskom hegemonizmu, ukinuo je kmetstvo i pokušao reafirmirati položaj Hrvatske unutar Monarhije. Crkva je i u 19. stoljeću imala važnu društvenu ulogu. Zagrebački nadbiskup Juraj Haulik podržavao je uporabu hrvatskog jezika i bio pokrovitelj brojnih kulturnih inicijativa. Njegov nasljednik Josip Juraj Strossmayer, biskup đakovački, osnivač JAZU (danas HAZU) i donator Sveučilišta, jedan je od najistaknutijih hrvatskih reformatora i vizionara toga doba.
Ban Ivan Mažuranić, prvi ban koji nije bio plemićkog podrijetla, proveo je niz reformi: modernizirao pučko školstvo i pravosuđe, izradio zakonski nacrt za ukidanje ostataka feudalnih odnosa na selu te reorganizirao upravu. U političkom smislu, drugi dio 19. stoljeća obilježava razdoblje Austro-ugarske nagodbe sklopljene 1867. godine kojom je uveden sustav dualizma odnosno dvojnog centralizma. Iako su i prije bile pod različitim upravama, hrvatske su zemlje Nagodbom trajno podijeljene sve do raspada Monarhije: Dalmacija i Istra ostale su u austrijskom, a Kraljevine Hrvatska i Slavonija u ugarskom dijelu Monarhije (uključujući Hrvatsko-slavonsku vojnu krajinu te izdvojeni teritorij Rijeke). ., Vojna je krajina razvojačena tek 1873. godine, a odluka o ponovnom ujedinjenju s maticom zemljom donesena je 1881. godine.
Kraj stoljeća obilježen je banovanjem Károlya Khuena-Héderváryja te snažnim represivnim postupcima i restrikcijama koje su izazivale nezadovoljstvo i otpor te zbog kojih se zazivalo ime omiljenog bana Josipa Jelačića. Stih „Ustaj bane, Hrvatska te zove“ - od tada do današnjih dana, postao je simbolom otpora i svakom obliku gušenja hrvatskog nacionalnog identiteta.
Napoleon
Nakon tzv.„trocarske bitke“ kod Austerlitza u prosincu 1805. u kojoj je Napoleon pobijedio ruskog cara Aleksandra I. i austrijskog Franju II. Požunskim je mirom od prosinca 1805. godine cijela istočna obala Jadrana od Venecije, preko zapadne Istre, Dalmacije i Mletačke Albanije došla u francuske ruke. Godine 1806. Napoleonova je vojska preuzela Istru i Dalmaciju, a Boku kotorsku je do 1807. držala ruska vojska. Francuzi su te iste 1806. zaposjeli, a zatim i ukinuli Dubrovačku Republiku. Sve ove naše krajeve Napoleon je pripojio Talijanskom kraljevstvu (Regno d'Italia) – svojoj novostvorenoj vazalnoj državi – koja je obuhvaćala i sjeverno-talijanska područja, podijelivši ju na tri oblasti, od kojih je jedna obuhvaćala Istru, druga Dalmaciju do Neretve, a treća dubrovačko i bokokotorsko područje s providurom načelu.
Marmont u svojim memoarima piše da je Napoleon za Hrvate ustvrdio:
"Ja nisam nikada imao hrabrijih i boljih vojnika."
"Hrvati, to su najbolji vojnici svijeta. Kad bih imao samo 100.000 Hrvata, osvojio bih čitav svijet."
Stjepan Radić
Prvi svjetski rat (1914.–1918.) predstavljao je jedan od najkrvavijih i najrazornijih sukoba u povijesti čovječanstva. Tijekom pet godina ratovanja, rat je doveo do konačnog sloma i prestanka postojanja četiri velika carstva: Austro-Ugarskog, Njemačkog, Ruskog i Osmanskog. Ovi geopolitički potresi temeljito su izmijenili političku kartu Europe te stvorili uvjete za osnutak brojnih novih država i oblikovale novi svjetski poredak.
Hrvatski sabor je 29. listopada 1918. donio odluku o prekidu veza s Austrijom i Ugarskom te o proglašenju Dalmacije, Hrvatske i Slavonije s Rijekom kao nezavisne države. Istoga je dana sastavljena i vlada za Hrvatsku i Dalmaciju na čelu s dotadašnjim banom Antunom Mihalovićem. No Sabor istodobno nije detronizirao vladarsku kuću Habsburg Lothringen s hrvatskog prijestolja. Međutim, Svetozar Pribičević, dominantna figura u Narodnom vijeću, zatražio je pomoć od srpske vlade. Tako je, umjesto hrvatskih vojnika koji su se proslavili na Sočanskoj bojišnici u netom zavšenom ratu, vojska Kraljevine Srbije pozvana da uvede red u Hrvatskoj. Dana 23. i 24. studenoga 1918. održana je sjednica Središnjeg odbora Narodnog vijeća SHS, kojom je predsjedao Pribićević i na kojoj je odlučeno da se izabere izaslanstvo od 28 članova koje će otići u Beograd kako bi u sporazumu sa srbijanskom vladom neodgodivo organizirali jedinstvenu državu. Jedan od rijetkih koji se usprotivio toj odluci bio je kasnije vođa Hrvatske seljačke stranke Stjepan Radić koji je upozorio pristaše ujedinjenja: „Ne srljajte kao guske u maglu“. Usprkos tome, u Beogradu je 1. prosinca 1918. proglašeno jedinstveno Kraljevstvo Srba, Hrvata i Slovenaca. Godina 1918. označava kraj jedne povijesne epohe i početak nove. Hrvatsko Kraljevstvo, sa svojim dugim političkim i pravnim kontinuitetom, nestaje, a zamjenjuje ga jugoslavenska država, čije temelje obilježavaju nejasni dogovori, različite vizije državnog uređenja te izrazita politička neravnoteža. Umjesto jednakopravnog položaja, Hrvatska je doživjela gubitak državnog kontinuiteta, ozbiljno narušavanje nacionalnog identiteta te izloženost represiji i političkom nasilju.