Antička baština
Prvi imenom poznati stanovnici velikog dijela današnjeg hrvatskog područja i Balkana,koji su ujedno bili i širitelji kulture željeznoga doba bili su Iliri. Duž hrvatskog priobalja na sjeveru su živjeli Histri (Histri) koji su dali ime Istri, na području današnje Like Japodi (Iapodes), dok su Liburni zauzimali predio od Kvarnera do Zadra (potonji su grad osnovali oni pod imenom ladera) i glasili su kao narod vrsnih pomoraca. Južno od njih živjeli su Dalmati (Delmatae), po kojima je kasnije nazvana rimska provincija Dalmatia, te koji su pretežno bili stočari i pastiri.
U predjelima sjeverno od Dinarida u 3.st. pr. Kr. pojavili su se keltski Skordisci razvijenih tehnoloških spoznaja (između ostalih oni su raširili uporabu lončarskog kola). U 4. st. pr. Kr. u istočnim obalnim predjelim Jadrana, odnosno na otočju Srednje Dalmacije pojavili su se i prvi grčki kolonisti. Grci su dali ime i samom Jadranskom moru, po gradu Adria u blizini ušća rijeke Po, koji se smatrao važnim trgovačkim središtem. Osnovali su prvi grčki grad na otoku Visu (Issa) 397. godine pr. Kr., nakon čega su redom nicale grčke kolonije, isprva na otocima, Korčula (Kérkyra Nigra), Irogir (Tragurion), a potom i na kontinentu, Stobreč (Epetion), Solin (Salona), dok su stanovnici Parosa osnovali grad Pharos na mjestu današnjeg Starigrada na Hvaru. Grci su imali velik utjecaj na razvitak regije. Oni su naturalizirali vinogradarstvo i vinarstvo, oni su stvorili prvu plantažu maslina, njihovim su se posredstvom u regiji pojavili pismenost, novac, stalna trgovina, te su svojim razvijenim društvenim uređenjem izvršili izvanredno snažan utjecaj na ilirska plemena smještena u području Jadrana. Do 3. st. pr. Kr. grčki polisi su brzo prihvatili rimsku vlast, jer im je pružala zaštitu protiv Ilira koji su u međuvremenu ojačali. Rimljani su dugo ratovali s Ilirima i naposlijetku Ilirik podijelili na dva dijela: sjeverni dio dobio je ime Panonija, a južni Dalmacija. Područje današnje Hrvatske je u cijelosti bilo rimski posjed, čiji je sjeverni dio tvorila Panonija, a južni dio Dalmacija. Rimljani su nakon pobjede pronicljivo prionuli integraciji i romanizaciji stanovništva. Rimljani su gradili puteve, osnivali gradove. Glavni grad Dalmacije - Salona sa svojih se šezdeset tisuća stanovnika u rimsko doba smatrao pravim velegradom. U Istri Pola (Pula), Parentium (Poreč), u Dalmaciji Iader (Zadar), Salona (Solin), Narona (Vid, kraj Metkovića) i Epidaurus (Cavtat), na hrvatskom dijelu Panonije - Siscia (Sisak), Mursa (Osijek), Cibalae (Vinkovci), te Sirmium. Rimljani su oživili poljoprivrednu proizvodnju. Na novijim područjima, pa tako i u Panoniji, raširili su kulturu vinove loze. Razvijali su manufakture (proizvodnju tekstila, keramike) te iskapanje željezne rude, srebra, olova, odnosno zlata. Rimska je civilizacija imala golem utjecaj na regiju, a antička je baština još i u srednjem vijeku igrala odlučujuću ulogu u razvitku priobalne hrvatske države. Dokaz opstanka antičkih tradicija nisu samo sačuvane monumentalne građevine nekadašnjih rimskih gradova (poput Amfiteatra u Puli koji je izgradio Vespazijan ili Dioklecijanove palače u Splitu), istraživanja naime pokazuju da su na mnogo mjesta na obali i otocima maslinici i loze u srednjem vijeku bili upravo ondje gdje su se nalazili i u starom vijeku.
Kršćanstvo se, prema legendama dalmatinskih svetaca, pojavilo na ovom prostoru putem širenja vjere prvih apostola, Kristovih učenika. Sveti Pavao u svojoj poslanici Rimljanima spominje da je vjeru proširio od Jeruzalema sve do Ilirika. Kršćanstvo se prvi put pojavilo najvjerojatnije u Saloni, glavnom gradu dalmatinske provincije, destinaciji mnogih putnika, trgovaca, vojnika.Prvi rezidencijalni biskup Salone bio je Dujam, podrijetlom iz Sirije, koncem 3. stoljeća. Dujam je umro kao mučenik 304. godine. Salona se diči trima značajnima starokršćanskim grobljima: Kapljuč, Marusinac i najveći od njih, Manastirine, gdje je svoje počivalište pronašao sveti Dujam, kasnije svetac zaštitnik salonitansko—splitske biskupije. Salona je ubrzo postala biskupijom, crkvenim središtem cijele Dalmacije. Najstarije biskupije djelovale su i na južnom dijelu Panonije, u gradovima Siscia,Sirmium, Cibalae i Mursa. Prvi biskup Siscije bio je sveti Kvirin, koji je 303. g. umro kao mučenik. Car Dioklecijan je nehotice stvorio graničnu liniju kojom je odijelio carstvo duž toka rijeke Drine a ujedno je i car Teodozije Veliki 395. podijelio carstvo dvojici sinova i ta je granica dijelila Zapadno Rimsko Carstvo i Istočno Rimsko Carstvo, postala je tako razdjelnica između ingerencija rimskog pape i konstantinopolskog patrijarha,odnosno granica između zapadnog i istočnog kršćanstva. Zapadni dio carstva počeo je propadati, a njegovu su propast ubrzali napadi barbarskih plemena. Propast stanovništva rimskoga doba i rimske civilizacije već je mnogo ranije poprimila ozbiljne razmjere u unutarnjim, kontinentalnim predjelima provincije Dalmacije i na južnom dijelu negdašnje Panonije. Usprkos tome na priobalnim područjima ni skorašnji veliki avarsko—slavenski napadi, niti novi (avarski—slavenski—hrvatski) val seobe naroda nije u potpunosti dokinuo (kršćanski) rimski svijet duboko ukorijenjen u antici.
Demografska slika prostora
Polovicom 7. stoljeća demografsku sliku prostora nekadašnje moćne rimske provincije dalmacije sačinjavaju: novodoseljeno slavensko stanovništvo, građani propaloga Rimskog carstva i oslobođeni ratni zarobljenici. Novopridošlo stanovništvo preuzima rimske gradove, naselja i imanja s gospodarskim objektima. Podanici, nekadašnji vlasnici tih posjeda, zadržavaju svoje običaje, vjeru, graditeljske oblike, nakit, ukrasne predmete i tehnološku obradu i prenose ih svojim gospodarima. Suživot je uspostavljen što dokazuju i zajednička grobišta sljedbenika kršćanstva i poganstva: prvi su položeni u grobovima označenima simbolom križa, a drugi vezani uz vjerovanje o zagrobnom životu s prilozima i osiguranom popudbinom u zemljanim posudama. Karlo Veliki prvi je kršćanski car Zapadnog carstva (800. godine okrunjen za rimsko-njemačkog cara), koji je odigrao odgovornu ulogu privođenja kršćanstvu svih barbarskih skupina, pa tako i Hrvata koji su dospjeli u nekadašnju rimsku provinciju Dalmaciju i Panoniju. Prihvaćanjem kršćanstva započelo je podizanje novih crkava i likovno izražavanje Hrvata.
Najraniji zapisi
Hrvatska je na razmeđu istoka i zapada, politički podijeljena na „carsku“ Dalmaciju i „hrvatsko“ zaleđe, te geopolitički smještena između Bizantskoga Carstva i Franačke države. Taj će dualizam obilježiti razdoblje srednjega vijeka i utjecati na političku i kulturnu povijest Hrvatske sve do modernoga doba. Prvi zapisi u kamenu otkrivaju nam ime naroda (CROATORVM) te imena i naslove pojedinih vladara, najčešće s titulom kneza (DVX), premda se barem u jednom dokumentu (uz ime Trpimira) javlja i titula kralja (REX). Od vremena Branimira natpisi sadrže i godinu nastanka spomenika, čime započinje sustavno bilježenje povijesti u Hrvata i čvrsti oslonac na kršćansko računanje vremena. Sve do pol. 19.st., Hrvatska se predstavlja isključivo latinskim jezikom.
Većina znanstvenika smatra da je krstionica s imenom kneza Višeslava iz Nina, spomenik koji stoji na početku epigrafske pismenosti u Hrvatskoj. Zapis na krstionici, vezan uz čin krštenja, paleografski i stilski može se smjestiti na početak 9. stoljeća te očituje karolinšku provenijenciju. Pripadnost krstioničkog zdenca korpusu hrvatskih srednjovjekovnih spomenika osnažuje se vezom koja se može uspostaviti s natpisom na oltarnoj pregradi s imenom kneza Muncimira pronađenog u Uzdolju kod Knina. Zajednički su im tekstualni sklopovi (Hoc opus bene compsit), ali i likovni motivi križa kao središnjeg ukrasnog elementa. Razlikuje ih pak horror vacui koji se pojavljuje na zabatu s Muncimirovim natpisom.
Religija
Davno prije no što su Hrvati stigli u svoju novu domovinu, kršćanska je religija, nadovezujući se na raniju teritorijalnu i administrativnu podjelu, premrežila Rimsko Carstvo mrežom dijeceza i biskupija. Njihovo je središte u Rimu i Konstantinopolu, iz kojih kreće i proces pokrštavanja novodoseljenih slavenskih naroda. Premda su dijelovi negdašnje provincije Dalmacije administrativno pod Istočnim Carstvom, crkvena organizacija ipak je usmjerena prema Rimskoj Crkvi, koja je nasljednik prava Zapadnoga Rimskog Carstva na području Ilirika. Nakon što je početkom 7. stoljeća čitava pokrajina utonula u „mračna stoljeća“ i 641. godine ostala bez svojih svetih zaštitnika – tada ih je, naime, opat Martin odnio sa sobom u Rim i pohranio u zasebnom oratoriju katedrale u Lateranu – misionari se vraćaju, a s njima i svete moći, kao zalog saveza između novo pokrštenih naroda i Crkve. Pohranjeni u relikvijarima izrađenim od zlata i srebra, ugrađeni u oltare crkava, zemaljski ostaci svetaca i svetica (sv. Marta, sv. Asel) vidljivi su znak prisustva kršćanske vjere i podsjetnik da Radosna vijest u Hrvatsku stiže s franačkim misionarima sa Zapada.
Najstariji materijalni tragovi, mahom okolnosti ukopa i grobni prilozi, svjedoče o postojanju društvenih razlika već u najranije doba hrvatske povijesti. Bogato opremljeni grobovi uglednika, poput onih otkrivenih na grobljima od ninskog Ždrijaca, preko Biskupije kraj Knina do Bojne na Banovini, odražavaju njihov položaj u društvu, ali i govore o podrijetlu njihove moći. S jedne strane to je njihov položaj vođa ratničkih družina, „gospodara rata“, i s druge strane njihova uloga saveznika Carstva. Iako nema sumnje da su se uglednici isticali i unutar najranijih zajednica, tek vrijeme franačkog prodora na istok donosi prve materijalne potvrde o tome. Mačevi, noževi, skupocjene konjaničke ostruge i pojasne garniture simboli su moći, ali i naznake političke uklopljenosti njihovih vlasnika u granične carske upravne strukture.
KRUNIDBA HRVATSKIH KRALJEVA
O mogućoj krunidbi Tomislava zna se malo, izuzev legendarne priče o krunidbi na Duvanjskom polju. Ono što nam je poznato iz sačuvanih izvora, jest da je papa Ivan X. u svojim pismima nazivao Tomislava rex, potvrđujući time njegov status hrvatskog kralja. Najvažniji simbol uvijek predstavlja kruna, prisutna tisućama godina kao znak vlasti. Krunidbu, koju je uglavnom obavljao svećenik (a u carskim ceremonijama vrlo često papa) nerijetko je pratilo i pomazanje vladara. Druga su dva važna simbola kraljevske vlasti bili žezlo i mač: dok žezlo simbolizira suverenu vlast koju kralj posjeduje, mač je mogao upućivati na različita značenja – vladarevu ulogu u donošenju pravde, vojnu moć, ili njegovu dužnost obrane kraljevstva. Jedan od intrigantnijih vladarskih simbola bio je globus cruciger (hrv. zlatna jabuka), predmet koji se sastoji od zlatne kugle s križem na vrhu. Križ nad kuglom predstavlja Kristovu vlast nad cijelim svijetom, a u ikonografiji se globus cruciger uglavnom prikazuje u rukama vladara, simbolizirajući njegovu vrijednost (pred Bogom), koja ga kvalificira – u svojstvu Kristova namjesnika – za zemaljsku vlast. Zanimljivo je kako jedan od najdetaljnijih izvora o krunidbama iz XI. stoljeća u Europi općenito, posjeduje upravo Hrvatska. Riječ je o kralju Dmitru Zvonimiru (1076. – 1089.), te poznatom dokumentu nazvanom Zvonimirova zavjernica. Radi se o prisezi novog kralja Zvonimira papi Grguru VII. i općenitom svećenstvu (ali i svojoj zemlji i svome narodu). Osim toga, važan detalj koji primjećujemo je spomen krunidbene crkve – crkve svetog Petra (i Mojsija) u današnjem Solinu, kolokvijalno poznatije kao Šuplja crkva, koja upravo zbog tog događaja danas i nosi prefiks krunidbena. Kao takva, ona je jedino točno poznato mjesto krunidbe hrvatskih kraljeva iz doba narodnih vladara.
Dinastija Trpimirovića
Za hrvatske vladare u razdoblju od 9. do kraja 11. stoljeća uobičajilo se reći da pripadaju dinastiji Trpimirovića. To je ime kojim ih je prozvala historiografija po Trpimiru (840-864), prvome koji je nosio titulu „knez Hrvata“, a čiji su potomci polagali pravo na prijestolje.
Nakon što je kralj Petar Krešimir zarobljen od Normana nestao s povijesne pozornice, na prijestolje je nakon kraće pomutnje 1076. došao Dmitar Zvonimir, a Stjepan je završio u samostanu Sv. Stjepana pod borovima blizu Splita da bi kratko zavladao tek nakon Zvonimirove smrti 1089. Zvonimir je prekinuo s tradicijom kraljevskih ukopa u crkvi u Solinu što upućuje na to da nije slijedio tradicije Trpimirovića. Njegovo krsno ime Dmitar (Dimitrije) te brak s ugarskom kraljevnom Jelenom i potpora njezine braće u borbama na Kvarneru možda upućuje na veze s panonskim prostorom s obzirom da je staro metropolitansko središte Sirmij imalo sveca zaštitnika u Sv. Dimitriju po kojem je kasnije nosilo i ime Mitrovica. Zvonimirov sin Radovan umro je prije oca, pa je posljednji Trpimirović Stjepan (II. ili III. ovisno računa li se Stjepan Držislav kao Stjepan I.) ponosno istaknuo da je milošću Božjom dospio na prijestolje svojeg oca, djeda i pradjeda. Vladao je svega par godina, a osobe koje se spominju s kraljevskom titulu nakon njega u 1090-ima– kralj Slavac na prostoru Poljica i kralj Petar u Kninu nisu vjerojatno imali legitimitet na cijelom području države. Nestabilnu situaciju zemlje bez nasljednika iskoristila je ugarska kraljevska kuća Arpadovića pozivajući se na svojtu s pokojnim kraljem Zvonimirom preko Zvonimirove supruge Jelene Lepe (Lijepe), sestre ugarskih kraljeva Geze i Ladislava. Iako se u kasnijoj tradiciji spominju i jedna ili dvije Zvonimirove kćeri, ugarskim osvajanjem Hrvatskog Kraljevstva završilo je razdoblje hrvatskih vladara domaće krvi. Rekonstrukcija teksta na grobu Jelene koja sadrži sve bitne elemente epitafa:
HOC IN TUMULO QUIESCIT HELENA FAMOSA, QUE FUIT UXOR MIHAELI REGI, MATERQUE STEFANI REGIS. HABENAS RENUIT REGNI. VIII IDUS MENSIS OCTOBRIS IN PACE HIC ORDINATA FUIT ANNO AB INCARNATIONE DOMINI DCCCCLXXVI INDICTIONE IV, C1CLO LUNARE V, EPACTA XVII, CICLO SOLARI V, CONCURRENTE VI. ISTAQUE VIVENS FUIT REGINA, MATER FIT PUPILLORUM TUTORQUE VIDUARUM. ICQUE ASPICIENS VIR ANIME DIC MISERERE DEUS. (»U ovom grobu počiva glasovita Jelena žena kralju Mihaelu (Mihajlu, Mihovilu) i majka Stjepana kralja. Vladala je kraljevstvom. Osmoga dana prije listopadskih Ida ovdje je u miru pokopana 976. godine od utjelovljenja Gospodinova, indikcije četvrte, petoga mjesečeva ciklusa, sedamnaeste epakte, petoga sunčeva kruga koji se poklapa sa šestim. I ona koja za života bijaše kraljica, postade i majkom siročadi i zaštitnicom udovica. Čovječe, koji gledaš reci: Bože, smiluj se duši njezinoj!«)
Bašćanska ploča
Bašćanska ploča nastala je oko 1100. godine. U 13 redaka (gotovo 100 riječi) natpis je uklesan na ploči od bijeloga vapnenca vel.: 199 x 99,5 x 9 cm. Govori o tome kako hrvatski kralj Zvonimir daruje neku „ledinu“ (zemlju) Svetoj Luciji (u Jurandvoru kod Baške na otoku Krku). Glagoljica Bašćanske ploče ide u prijelazni tip između oble i uglate glagoljice. Gornjim rubom teče istaknuta bordura s ornamentalnim motivom lozice. Izvorno je bila lijeva pregradna ploča (plutej) na kamenoj crkvenoj pregradi (septumu), koja je dijelila redovnički kor pred oltarom od vjernika u crkvenoj lađi u benediktinskoj crkvi Svete Lucije u Jurandvoru kod Baške na otoku Krku. U tituli kralja Zvonimira – „kralj hrvatskij“ – na Bašćanskoj ploči prvi je put na hrvatskom jeziku zapisano hrvatsko nacionalno ime (otud naziv „Zvonimirova ploča“, „Kraljevska ploča“). Njezin je natpis temeljni tekst od kojega polazi svako istraživanje hrvatskoga jezika i književnosti. Kad se uvidjelo da Sveta Lucija više nije povoljno mjesto za čuvanje Ploče i da je treba spasiti od propadanja, odlučeno je da se iz Jurandvora prenese u današnju Hrvatsku akademiju znanosti i umjetnosti u Zagrebu.
Benediktinci su donosili svoj način života i teološkog naučavanja. Posebno tu mjesto zauzimaju beneventana (scriptura Beneventana) kao primjer kaligrafskog pisma europskog srednjovjekovlja i monumentalna romanička crkvena arhitektura, tj. romanički stil u graditeljstvu (trobrodne bazilike s drvenim stropom).
Samostan sv. Krševana u Zadru najstariji je benediktinski samostan u Hrvatskoj. Crkva sv. Krševana i samostanski opat Adalbert spominju se 918. godine u oporuci priora Andrije. Svoje posjede, koji su se prostirali od Biograda do Nina te po otocima zadarskog arhipelaga, samostan je dobivao od hrvatskih kraljeva, banova, velikaša, župana i plemića.
Najpoznatija darovnica je ona kralja Petra Krešimira IV. iz 1067. godine kojom kralj samostanu daruje otok Maun, za kojeg se navodi da se nalazi “u našem dalmatinskom moru“ in nostro dalmatico mari. U samostanu je djelovao skriptorij u kojem su nastale brojne isprave, kodeksi i knjige ne samo za vlastitu uporabu , već i za gradove, ostale samostane i druge naručitelje.
Samostan sv. Krševana djelovao je do ukinuća 1807. godine za vrijeme francuske uprave. Samostanski spisi koji se danas nalaze u arhivskom fondu HR-DAZD-336 u Državnom arhivu u Zadru, sačuvani su od 10. stoljeća do 1806. godine. Fond sadrži 23 kutije spisa i 747 isprava na pergameni koje su izdvojene kao posebna dokumentacijska cjelina. One sadrže oporuke pojedinaca koji su svoju imovinu ostavljali samostanu, zatim različite kupoprodajne ugovore, spise o samostanskim prihodima, spise o prikupljanju crkvene desetine, o zakupu zemlje i najmu nekretnina, sudske parnice, papinske i kraljevske bule, povlastice, dokumente kojima se uređuju crkveni obredi i drugo.
Zagreb nije nastao u 11. stoljeću, ali tek krajem toga stoljeća ulazi u povijest na velika vrata, i to zahvaljujući intervenciji ugarskoga kralja Ladislava i osnutku biskupije. Započinje izgradnja katedrale, koja će potrajati stoljećima i doživjeti brojne preinake u odnosu na prvotne planove. Ugarska dinastija Arpadovića nezaobilazna je i u odabiru titulara katedrale – sv. Stjepana, prvoga ugarskog kralja, ujedno i prvog u nizu kanoniziranih ugarskih vladara. Kvalitetni slikovni ukras kapele sv. Stjepana, danas najstarijeg sačuvanog dijela zagrebačke katedrale, potvrđuje nova stilska strujanja italske i francuske provenijencije, ali i sve važnije mjesto Zagreba na karti kraljevstva.
Dinastija Arpadovića
Kraj dinastije Trpimirovića i izbor ugarskoga kralja Kolomana iz dinastije Arpadovića za kralja Hrvatske i Dalmacije uvodi nas u novu fazu kraljevstva. S Kolomanom su postavljeni temelji državne tvorevine koja će opstati sve do 1918. godine i sloma Austro-ugarske monarhije. Središte države seli se na sjever, dok se južno od Save nastavlja svojevrsna „kohabitacija“ između hrvatskog plemstva i dalmatinskih gradova koji ljubomorno čuvaju svoje komunalne slobode, priznajući naizmjence vrhovnu vlast bizantskoga cara, ugarsko-hrvatskoga kralja ili Mletačke republike. Dalmatinski gradovi su tijekom srednjeg vijeka prihvaćali suverenitet i autoritet moćnih sila, odnosno vlasti, no na svom su području imali svoju vladajuću elitu, stražu, vojsku, prihode, brodovlje, upravu, institucije i magistrature, zakonodavstvo i nezavisan sudski sustav. Sami su prikupljali i raspodjeljivali prihode, vodili unutarnju i vanjsku politiku, upravljali okolicom i kreirali vlastito društveno uređenje. Sve dok su imali vlastite zakone, jurisdikciju, fiskalna prava i magistrate, može se govoriti o autonomiji, bez obzira na odnos s višim vlastima koje su priznavali.
Za slabe vlasti kraljeva dinastije Arpadovića jačali su hrvatski velikaši i ulazili u gradove kao knezovi, prvenstveno knezovi Šubići Bribirski i knezovi Krčki. Svojom su vlašću povezivali jadranske gradove s njihovim zaleđem i odigrali važnu ulogu u integrativnim procesima na tom prostoru. Gradovi su ih prihvaćali tražeći u njima zaštitnike, često ne imajući izbora. U 13. stoljeću mletačka prisutnost u Dalmaciji je jačala. Dominacija u sredozemnoj trgovini i jak gospodarski i politički utjecaj na istočnom Sredozemlju odrazio se i na jadranske gradove. Između 1204. i 1358. može se govoriti o sustavnijem suverenitetu Venecije nad Dalmacijom, unatoč utjecaju hrvatskih velikaša i pobuna gradova u nastojanju da očuvaju svoju političku i gospodarsku samostalnost. Glavni cilj Mletačke Republike u tom razdoblju nije bilo ovladavanje teritorijem nego osiguranje plovidbenog puta duž istočne obale Jadrana, prema sredozemnim lukama. Dalmatinski trgovci bili su prisiljeni voziti svoju robu u grad Veneciju i ondje je cariniti. To je ometalo njihovu izravnu trgovinu u dalmatinskim i središnjoj i južnoj Italiji. Od 1409. do 1420. osvojila je sve izgubljene posjede osim Krka, Senja i Dubrovnika i ustrojila teritorijalnu vlast u Dalmaciji, pod kraljem Ludovikom I. Anžuvincem te su veze osnažene. Trijumfalna pobjeda kralja Ludovika I. Anžuvinca nad Venecijom i potpisivanje Zadarskog mira kojim je mletačka vlada bila prisiljena predati kralju sve istočnojadranske gradove i otoke od Kvarnera do granica Drača otvorila je razdoblje gospodarskog i demografskog rasta u gradovima.
Grad Dubrovnik
Tijekom 14. i 15. stoljeća Dubrovnik je doživio razdoblje iznimnog uspona koje se često označava kao njegovo “zlatno doba”. Dubrovnik tada izrasta u dobro organiziranu, samosvjesnu, diplomatski vještu i gospodarski vrlo uspješnu gradsku komunu, odnosno aristokratsku republiku. Premda geopolitički smješteni “na razmeđu” velikih sila, godine 1358. Dubrovnik se oslobodio mletačke vlasti i ušao u okrilje ugarske krune Svetog Stjepana. Naime, dokumentom između ugarskog kralja Ludovika I. Anžuvinca i dubrovačke komune izdanim u svibnju 1358. godine u Višegradu i potvrđenim u dubravačkom Velikom vijeću u srpnju iste godine, Dubrovnik je postao dio zemalja krune Svetog Stjepana, te po prvi put ušao u u političku zajednicu s hrvatskim zemljama. Pri tome je zadržao značajnu samoupravu, dobivši niz prava i povlastica, među kojima su pravo izbora vlastite vlasti, samostalno sudovanje i mogućnost teritorijalnog širenja. Od 1458. godine Dubrovčani su plaćali danak sultanu, čime su osiguravali trgovačku slobodu i mir. Istovremeno, ostali su formalno vjerani ugarskoj kruni, sve do iščeznuća vlasti ugarskog kralja nakon sloma na Mohačkom polju 1526. godine.
Dubrovnik je postao jedno od kulturnih središta istočnoga Jadrana, s bogatom književnom scenom gdje se stvaraju djela koja će obilježiti humanističku fazu dubrovačke i hrvatske književnosti.
Neki su pisci stvarali na latinskom, neki na talijanskom, a neki na hrvatskom njegujući zajedništvo s ostalim pjesnicima jezika hrvatskoga. U likovnoj umjetnosti isticali su se Lovro Dobrićević (o. 1429-1478) i Nikola Božidarević (lat. Nicolaus Rhagusinus, tal. Nicolò Raguseo) (o. 1460 – o. 1518). Božidarević se spominje kao izvođač freski u Kneževom dvoru, a potom je dulje vrijeme boravio na školovanju u Italiji. Po povratku u Dubrovnik bio je angažiran na više poliptiha u gradskim crkvama i samostanima, a danas je možda najpoznatiji po triptihu Bogorodica sa svecima (oko 1500. g), na kojoj je prikazan model grada Dubrovnika u rukama Svetog Vlaha.
Dubrovnik je u 15. stoljeću doživio značajan urbanistički procvat. Grad se širio, popločavale su se ulice i podizale reprezentativne zgrade. Vodovod iz 1438. godine, kojeg je projektirao talijanski graditelj Onofrio de la Cava doveo je u grad pitku vodu iz dubrovačke okolice. Knežev dvor, palača Sponza, gradske zidine, kule Minčeta i Bokar, kao i franjevački i dominikanski samostani, svjedoče o visokoj razini arhitektonske i graditeljske kulture. U okolici grada niču ladanjske vile, osobito u Rijeci Dubrovačkoj, Župi i na Elafitima, potvrđujući vrlo razvijenu kulturu stanovanja.
Sjeverni Jadran
Sjeverni Jadran (Primorje s otocima), u ranijem razdoblju rubno područje Hrvatskoga kraljevstva, stupa na političku scenu u trenutku afirmacije Krčkih knezova, koji od 15. stoljeća preuzimaju ime drevne rimske obitelji Frangipani – Frankapani i koji će s vremenom izrasti u najmoćniju hrvatsku velikašku obitelj. Podijeljeni u više ogranaka (Tržački, Modruški, Cetinski, Brinjski itd.), Frankapani praktički samostalno upravljaju područjima koja su nekoć bila u sastavu Hrvatskoga kraljevstva (Primorje, dijelovi Like). Danas je Trsat njihovo možda najpoznatije naslijeđe, s nekoliko članova obitelji koji su pokopani u franjevačkom svetištu. Senj, njihovo svojedobno najjače uporište i mjesto obiteljskog mauzoleja, oduzeo im je kralj Matijaš Korvin u trenutku reorganizacije obrane kraljevstva.
Burg Sokolac kod Brinja ima jednu od najljepše obnovljenih srednjovjekovnih kapela, međutim, od svih njihovih posjeda vjerojatno je najznačajniji Modruš, u 15. stoljeću sjedište biskupije i kulturno središte, a danas tužna ruševina koja još uvijek čeka sustavno istraživanje. Frankapani se mogu pohvaliti ne samo vojničkom slavom (koja dopire i do engleskoga kralja Henrika VIII.) i vještom ženidbenom politikom, već i značajnim narudžbama u umjetnosti, te brigom za pismenost, kako na latinskom, tako i na narodnom jeziku. Na njihovom području nastaju brojne knjige (često na glagoljici) i stvaraju se uvjeti za razvoj humanističke kulture
16. stoljeća čiji ponajbolji predstavnik je biskup Šimun Kožičić Benja koji poziva papu i kršćansku Europu da pomognu spasiti Hrvatsku, opustošenu ratovima. U tim su ratovima Frankapani uvijek na prvoj crti. Frankapani na sebe preuzimaju ulogu koju su imali Šubići u 14. stoljeću. Kao i oni, podupiru pojedine pretendente na ugarsko-hrvatsko prijestolje, uvijek su blizu krune, ali sami nikada neće posegnuti za njom.
Kada se u 17. stoljeću ponovo stvore uvjeti za preuzimanje krune hrvatskoga kraljevstva u vlastite ruke, Frankapani će biti u sporednoj, a obitelj Zrinski u glavnim ulogama. No, zato će žene iz roda Frankapana – poglavito Ana Katarina, žena Petra Zrinskog – ostaviti snažan trag u hrvatskoj kulturi. Smaknuće njezina brata Fran Krste 1671. godine u Bečkom novom mjestu, označit će kraj hrvatske loze slavne obitelji, premda se na dvoru francuskoga kralja Luja XIV. u nekoliko navrata spominje mladić po imenu Orfej koji se predstavlja kao njegov nećak. Zanimljivo je pratiti kako u 19. stoljeću Laval Nugent, austrijski feldmaršal francusko-irskog porijekla, prisvaja frankapansko naslijeđe, kupujući i obnavljajući Trsat i Bosiljevo, aktivno podupirući – kao i njegov sin Albert – ilirski preporod i nanovo probuđeni hrvatski nacionalni duh.