Proširi svoje znanje!
Dokazi iz provincija Dalmacije i (hrvatske) Panonije o prisutnosti kršćana sežu tek
u 3. stoljeće poslije Krista. Nova je religija jače pustila korijenje negdje početkom 3. stoljeća, te su se u drugoj polovici stoljeća mogle osnovati prve biskupije. Međutim, nesumnjivo je da su se na prijelazu iz 3. u 4. stoljeće Isusovi sljedbenici okupljali u velike zajednice, jer su brojni dalmatinski i panonski kršćani pali kao žrtve velikog progona kršćana u doba Dioklecijana. Najstarije biskupije djelovale su na južnom dijelu Panonije, u gradovima Siscia, Sirmium, Cibalae i Mursa. Prvi biskup Siscije bio je sveti Kvirin, koji je 303. g. umro kao mučenik.
Pronađena opeka je sačuvana gotovo u cijelosti i urešena je utisnutim motivom takozvanog hi-ro kristograma. Hi-ro kristogram jest monogram preklopljenih grčkih grafema hi (P) i ro (X) koji označavaju početna slova riječi Krist (grč. ΧΡΙΣΤΟΣ). Dodatno, između krakova slova X urezani su prvi i posljednji grafem grčkog alfabeta veliko alfa (A) i malo omega (ω). Čitava je kompozicija opisana prilično pravilno izvedenom kružnicom.
Mramorni torzo imperatora, pronađen je u Visu (Issa). Prikazuje cara u prsnom oklopu, odjevenog u vojničku tuniku i zaogrnutog plaštem (paludamentum), koji mu se nalazi na lijevom ramenu, a vjerojatno je bio omotan oko dijela lijeve ruke i spuštao se niz tijelo do koljena. Oklop je bogato ukrašen reljefnim prikazima: na sredini prsa nalazi se apotropejska Gorgona, ispod koje dvije lebdeće Viktorije pridržavaju tropej (tropaion), na kojemu se vidi zarobljeno neprijateljsko oružje – kaciga, oklop, štitovi. U podnožju tropeja sjede dva vezana barbara. Dva reda pteriga također su ukrašena reljefnim prikazima poput rozeta, ovnovskih, slonovskih i lavljih glava, ljudskih lica te palmeta.
U grčkoj mitologiji, Gorgone (grč. Gorgónes) su bile tri sestre – Stena, Eurijala i Meduza. Prema Ovidiju, bile su prekrasne a jednu su salijetali mnogi udvarači. Pošto ju je Posejdon silovao u Ateninu hramu, boginja Atena je njezinu prekrasnu kosu pretvorila u zmije, a njezino lice učinila tako užasnim da pretvara ljude u kamen. Perzej ju je dugo tražio i naposljetku ubio a njezinom se glavom koristio kao štitom i oružjem jer je i dalje okamenjivala.
Kako bismo izgradili vlastiti odnos prema prošlosti, našoj povijesnoj baštini i njezinim vrijednostima, potrebno ih je upoznati i naučiti poštivati. Sačuvani povijesni izvori – pisani, slikovni, materijalni, tonski – pomažu nam u rekostruiranju prošlih događaja.
U znanstvenoj literaturi iznesene su mnogobrojne pretpostavke i mišljenja o slavenskoj pradomovini, odnos o području na kojem su živjeli Slaveni nakon odcjepljenja od indoeuropske cjeline te iz kojega su se u VI. st. počeli širiti do svojih potonjih granica. Krenuli su iz krajeva oko rijeke Visle u današnjoj Poljskoj, a možda su stigli iz crnomorskih stepa ako ne i dalje s područja Irana. Sa sobom su donijeli poganska božanstva, Peruna,Velesa, Jarila, boginju Mokoš i još mnoge druge. Od godine 610. sjedio je u Carigradu na prijestolju car Heraklije (610-641). Nije mogao uspješno odbijati navale avarskih i slavenskih plemena te se dogovorio s Hrvatima, da Avarima otmu pokrajinu Dalmaciju i tamo se onda nastane i brane ju od budućih barbara.
Vjerojatno jedan od prvih susreta između još poganskih starohrvatskih plemena i kršćanskih vjerovjesnika dogodio se u vrijeme pape Ivana IV. (640.-642.), koji je podrijetlom bio upravo iz Dalmacije. Povijesni izvori upućuju na zaključak da se proces pokrštavanja istočnojadranskih plemena odvijao u jednom dužem periodu koje je trajalo nekoliko stoljeća, a tijekom kojeg je dolazilo i do određenog prožimanja kršćanskih i poganskih elemenata. Jedan primjer te simbioze, odnosno prožimanja i danas predstavlja reljef uzidan u pročelje crkve Uznesenja Blažene Djevice Marije u Žrnovnici, jugoistočno od Solina. Naime, dok se sve do nedavno reljef zbog prikaza konjanika i zvijeri, te križeva koji se naziru u gornjim kutovima, smatrao prikazom kršćanskog sveca tj. svetog Jurja koji ubija zmaja, prema novijim istraživanjima arheologa zapravo je riječ o prikazu božanskog boja slavenskih poganskih božanstava Peruna i Velesa. Reljef, koji se izvorno nalazio u okolici Žrnovnice, podno brda znakovitog imena – Perun, prikazan je na bijeloj kamenoj ploči u čijem se središtu nalazila narativna scena vječne borbe Peruna i Velesa, odnosno reda i nereda.
Prvi zapisi u kamenu otkrivaju nam ime naroda (CROATORVM) te imena i naslove pojedinih vladara, najčešće s titulom kneza (DVX), premda se barem u jednom dokumentu (uz ime Trpimira) javlja i titula kralja (REX). Od vremena Branimira natpisi sadrže i godinu nastanka spomenika, čime započinje sustavno bilježenje povijesti u Hrvata i čvrsti oslonac na kršćansko računanje vremena.
Oltarna pregrada ukrašavala je predromaničku crkvu sv. Marije u Gornjim Koljanima kod Vrlike, koja je danas potopljena akumulacijskim jezerom Peruća.
Oba pluteja imaju istaknute vijence; kod lijevog je izveden dvostruki niz pereca, dok desnim teče tropruti preplet. Ukrasno polje lijevog pluteja zauzima mreža od šest troprutih medaljona nizanih u tri horizontalna reda. U medaljonima naizmjenično teku motivi sedmerolatičnih rozeta, golubica i Solomonovog čvora. Karakterističan horror vacui ostvaren je klesanjem ljiljana u međuprostoru medaljona. Na desnom se pluteju ponavlja isti raspored medaljona, no sad je ukras koncipiran geometrijski, s gustim prepletom troprutih dijagonalnih traka
Zabatom dominira ikonografski motiv dviju golubica pod križem. Arhitrav i zabat oltarne ograde djelomično su rekonstruirani. Vanjski rubni pojas je ispunjen kukama. Po sredini se ističe tanko profilirano rebro oslonjeno na niz troprutih lukova koje od donjeg pojasa dijeli tordirano uže. Donjim pojasom grede i po luku zabata teče natpis. U sredini zabata je križ ispunjen troprutom pletenicom a krakovi mu završavaju volutama. Osobito su lijepo klesane golubice sa sitnim glavicama u čijem je kljunu grozd. Repovi ptica su oblikovani paralelnim linijama ili pak imitacijom riblje kosti, a na punašnim se tijelima koja počivaju na sitnim nožicama ističu mala uzdignuta krila s naglašenim zglobom. Vidimo i virovite rozete i one s laticama. Ovaj zabat je jedan od ljepših i dotjeranijih do sada pronađenih na prostoru ranosrednjovjekovne kneževine Hrvatske. Na arhitravu je tekstualno zapisana osam stotina devedeset i peta godine, a tekst na luku svjedoči da je crkvica zaslugom kneza Muncimira bila lijepo urešena.
Jedan od najljepše sačuvanih ranosrednjovjekovnih klesarskih radova, koji uz to ima i iznimnu dokumentarnu vrijednost, i prvi je iskopani arhitektonski spomenik koji na sebi nosi uklesano ime hrvatskog vladara priznata od pape Ivana VIII., nalazio se u predromaničkoj crkvi sv. Petra u Gornjem Muću. Spomenik izrađen od vapnenca sačuvan je u dužini od 87 cm (vis. 27 cm, deb. 11 cm). Greda je podijeljena u tri vodoravna polja. Gornje je polje ukrašeno kukama nagnutim udesno (dvanaest sačuvanih), a srednje troprutim prepletom u motivu tzv. pereca. Ispod ukrasa, u donjem polju smješten je posvetni latinski natpis koji se nastavlja i na donjoj površini grede. .../ BRANIMIRI ANNOR(vm) CHR(ist) / SACRA DE VIRG(ine) CARNE VT SV(m)PS(it) S(vnt) DCCCLXXX ET VIII VIQ(ve) INDIC(tio) = U vrijeme gospodara kneza (vladara?) Branimira, 888. godine od kada je Krist uzeo Sveto Tijelo od Svete Djevice i šeste indikcije.
Crkvu je opremila te arhitrav izradila tzv. Benediktinska klesarska radionica.
Dekoracija ahitrava je načinjena od četiriju arkada čiji su stupovi i lukovi ukrašeni dvoprutom pletenicom, a kapiteli koji završavaju volutama nose ukras triju zašiljenih listova. Ispod svake arkade nalazi se po jedan križ koji je u donjem dijelu flankiran palmetama zaobljenih listova. U gornjim segmentima između hasti križa i luka, nalaze se po dvije virovite rozete osim kod predzadnjeg luka ispod kojeg se nalaze šesterolatični cvjetovi. U segmentima između dviju arkada i obruba pluteja nalaze se stilizirani ljiljani. Ovaj se dekorativni sklop naziva motivom „rajskog vrta“.
Papa Ivan VIII je 7. lipnja 879. godine. uputio tri pisma Hrvatima - Knezu Branimiru, ninskom biskupu Teodoziju i cijelom hrvatskom narodu nakon što mu je knez Branimir pisao da se s cijelim narodom vraća u zajedništvo s Rimokatoličkom Crkvom (koje je bio prekinuo njegov prethodnik Zdeslav oslonivši se na Bizant i Carigrad). Papa Ivan VIII. zahvaljuje knezu Branimiru na iskazanoj vjeri i poštovanju prema njemu i Crkvi te ga opominje da bude revan u bogobojaznosti. Na kraju ga obavještava kako je tijekom misne žrtve o blagdanu Uzašašća Gospodinova blagoslovio njega, njegov narod i cijelu njegovu zemlju. Taj čin predstavlja papino priznanje da nad Branimirom nema drugog gospodara osim pape, kao nasljednika sv. Petra.
Šesterostrani krstionički zdenac, poznat kao Višeslavova krstionica, izrađen je od mramora. Uz brid svake stranice klesan je po jedan tordirani stupić sa stiliziranim kapitelom na vrhu. Po sredini prednje stranice uklesan je križ naslonjen na tordirani stupić, a ispunjen je troprutom pletenicom s „okom“ u sredini i volutama na završetcima krakova. Gornjim rubnim pojasom teče motiv plastičnoga astragala i natpisno polje visine 9 – 10 cm koje završava na jednoj od neukrašenih stranica zdenca. Riječ je o latinskome posvetnom natpisu u metričkoj formi iz kojega se saznaje da je krsni zdenac dao izraditi svećenik Ivan u čast sv. Ivana Krstitelja za vrijeme vladavine kneza Višeslava.
Relikvijar Sv. Azela (đakon iz Milana), prisutnog na reljefu zajedno s biskupom sv. Ambrozom i sestrom sv. Marcelom, svjedoče o misionarenju i pokrštavanju Hrvata. Bursa je podijeljena na dva dijela, gornji uži s konkavno uvučenim stranicama oponaša ručke, a donji je u obliku kvadrata. Poleđina i bočne strane ukrašene su iskucanim geometrijskim i biljnim ormanentima, a glavna strana figuralnim prikazom s naglašenom jednostavnošću i stilizacijom u obradi. Raspoznaju se dva tonzurirana muškarca koji su prikazani lijevo i desno od svetice pod središnjom arkadom. Ona je u stavu adoracije s rukama na prsima. Svetac lijevo prikazan je u stavu oranta, dok onome drugome u desnoj ruci visi kadionica, pa je razvidno riječ o đakonu. U gornjem dijelu relikvijara unutar konkavna okvira posjednut je u prijestolju Krist koji desnicom blagoslivlje, a lijevom pridržava kodeks oslonjen o koljenu.
Splitski evangelijar (Evangeliarium Spalatense) najstarija je “knjiga” tj. kodeks na hrvatskim prostorima. Čuva se u Riznici splitske katedrale, br. 621. To je kodeks veličine 323 x 270 (230 x 180) mm koji se sastoji od 309 pergamentnih folija složenih u kvaternione. Osnovni tekst pisan je poluuncijalom kao scriptio continua i smatra se da ga je pisalo šest različitih ruku.
Evangeliarium Spalatense je i u okvirima europske povijesti pismenosti jedna i jedinstvena knjiga kao i onih svega nekoliko stotina kodeksa iz vremena ranog europskog srednjeg vijeka te je time ugrađena u same temelje europske civilizacije. Splitski evangelijar ne ističe se bogatstvom ukrasa, ali pažnju privlače inicijali.
Tijekom druge polovice 7. st. utvrđeno je naselje Bojna, koje je svoj puni procvat doživjelo krajem 8. i u 9. st. Razdoblje je inače siromašno pisanim izvorima pa je od neprocjenjive važnosti upravo arheološka građa kao jedinstveno svjedočanstvo tog vremena.
Knez iz Bojne sahranjen je u odjeći satkanoj od svile i niti obavijenih zlatnim lamelama (srma). Na lijevom boku nosio je željezni nož, a uz obuću je imao kožnim remenjem pričvršćenu pozlaćenu srebrnu ostružnu garnituru proizvedenu u franačkoj radionici. Uz glavu pokojnika nađen je privjesak od gorskog kristala optočenog zlatom, a na položaju trbuha zlatni novac (solid) bizantskog cara Konstantina V. Kopronima i njegovog sina i suvladara Lava IV., kovan u Sirakuzi između 760. i 775. godine.
Avers novca sadrži prikaz poprsja Konstantina V. i njegova sina Lava IV. en face. Obojica su odjevena u hlamidu i nose stemu. Iznad njihovih glava je križ. Legenda sadrži imena ovih suvladara. Na reversu je poprsje Lava III., oca Konstantina V., en face, odjevenog u loros sa stemom i križem u desnoj ruci. Po svojim osobinama novac pripada tipu koji se kovao u kovnici grada Sirakuze, osobito aktivnoj u drugoj polovici osmog stoljeća. Kopronim je Lava IV. proglasio Augustom, odnosno uzeo ga za suvladara još godine 751., kad je ovaj bio dvogodišnji dječak. Datacija je određena u zadnju trećinu Kopronimove vladavine, prema prikazu Lava IV. kao mladića.
Ono što nam je poznato iz sačuvanih izvora, jest da je papa Ivan X. u svojim pismima nazivao Tomislava rex, potvrđujući time njegov status hrvatskog kralja.Kada je knez Tomislav sretno obranio svoju kneževinu od mađarskih navala te od Bugara, poželio se proglasiti kraljem Hrvatske i Dalmacije.
Na pravokutnoj mramornoj ploči iz sastava oltarne ograde predočena su tri ljudska lika zaokupljena jedinstvenim događanjem. Raspoznaje se okrunjeni vladar posjednut na prijestolju dok desnicom diže križ, a ljevicom kuglu kao znamenja svoje vlasti. Desno mu je stojeći muškarac s rukama nejednako položenima na grudima, a pod njime polegnut prema kralju i najmanji treći. U većinom dvoplošnom reljefu na posve praznoj pozadini svima su obrisi strogo ocrtani, a pojedinosti sličnih lica i odjevenih tijela razrađene grafički, kao što je oblikovana i jednolika dekorativna traka na gornjem rubu. Zbog takve tehnike skulpturalne obrade, inače vrlo svojstvene ranomu srednjem vijeku, i ukupne nezgrapnosti prikaza doimaju se ukočenima premda svaki obavlja drugačiju radnju. Djelo pripada prvim fazama ponovnog dovođenja čovječjeg lika u umjetničko predstavljanje, što se diljem jadranskoga podneblja dogodilo pod utjecajem velike crkvene reforme XI. stoljeća. Stoga nema sumnje da u procesu ranoromaničke obnove figuralike ovo djelo na pozornici europske umjetnosti ima vrlo visoko mjesto.
Reljef za kojeg se mislilo da predstavlja lik Krista, 2002. G. prof. dr. I. Fisković analizom je dokazao da je na reljefu prikazan kralj Petar Krešimir IV. Njegov nasljednik Dmitar Zvonimir dao je ukloniti tragove koji bi svjedočili da je riječ o liku Petra Krešimira IV, jer u to vrijeme crkvena i državna uprava su se okrenule stranoj ugarskoj kruni a time se ugasila hrvatska kraljevska dinastija. Reljef je bio dio oltarne ograde u crkvi sv. Petra i Mojsija u Solinu koju je kralj podigao.
Kamenica (škropionica) ima polukuglasti oblik i stoji na uskoj, prstenastoj nozi. Cijela vanjska površina ukrašena je troprutom mrežom isprepletenih kružnica povezanih čvorovima, među kojima se formiraju rombasti oblici. Ispod profiliranog ruba proteže se tropruta vrpca na koju su također čvorovima spojene kružnice. Pripisuje se Benediktinskoj klesarskoj radionici iz doba kneza Branimira.
Među ispravama iz razdoblja narodnih vladara posebno mjesto ima Zavjernica kralja Zvonimira izdana prigodom njegova krunjenja u Solinu početkom listopada 1076. godine. Po svojoj strukturi Zavjernica ima dvije ili čak tri cjeline. Jedna je ugovor kralja Zvonimira i pape Grgura VII., a sadrži i tekst Zvonimirove zakletve vjernosti, dok je druga cjelina darovnica Rimskoj crkvi samostana sv. Grgura u Vrani. Obveze kralja Zvonimira okrunjenog od papina poslanika Gebizona krunom, žezlom, zastavom i mačem su promicanje pravde, poštivanje dostojanstva ljudske osobe, suprotstavljanje prodaji ljudi i ropstvu, odricanje prava na laičku investituru, uređivanje sklapanja braka itd. Općenito sadržaj Zavjernice se temelji na načelima prava i pravednosti slabijih i nezaštićenih slojeva društva.
Ovaj tip mača koristio se u doba kralja Dmitra Zvonimira. Kao simbole kraljevske vlasti, Zvonimir je primio mač, žezlo, krunu i papinsku zastavu, što nam omogućuje pretpostaviti da je taj mač bio upravo ovog tipa – vjerojatno bogato ukrašen.
Riječ je o prvom pravom „viteškom“ maču, koji se razvio iz kraćih karolinških mačeva. U 11. stoljeću, promjenom načina ratovanja i sve većom ulogom konjice, mačevi poprimaju dulje oštrice i izraženije križnice. Upravo križni oblik balčaka mača pojavljuje se u vremenu prvog križarskog rata kada postaje neraskidiv sa simbolom križa. Na sječivu natpis koji nije čitljiv, moguće: „ULFBERHT“.
Pronađen u rijeci Savi kod Jasenovca.
Zabat je sastavljen od pet ulomaka i djelomično rekonstruiran. Na obodnom pojasu su manje kuke žlijebljenih drški koje se oslanjaju na profilirano rebro. Središnje dekorativno polju prikazuje motiv jednostavno obrubljena križa, kojem je sa svake strane postavljena po jedna ptica dugog repa ispunjen ukrasom povezanih kružnica. Lučnim pojasom zabata teče natpis zavjetnog karaktera kojeg postavlja samostanski opat Mojsije u čast Sv. Petra. Na natpisu i dekoraciji sačuvali su se izvorni tragovi bojenja crvenom bojom.
Natpis:
+ SANCTISSIME PETRE SVSCIPE MVNVS A RE[verendo] MOYSES FAM[ulo] T[uo…]
Prijevod: Presveti Petre, primi dar od časnog Mojsija, svetog sluge tvojega…
Na temelju teksta Jelenina epitafa (nadgrobni natpis), razriješena je genealogija hrvatskih vladara, utvrđujući da se pod imenima kraljeva Mihaela i Stjepana kriju vladari poznati iz drugih povijesnih, diplomatičkih i narativnih vrela s narodnim imenima. Ušli su u historiografiju kao Mihael Krešimir II. i Stjepan Držislav.
To je zasada jedini pouzdano identificirani vladarski epitaf iz hrvatskog ranog srednjeg vijeka koji je promijenio i upotpunio genealošku sliku Trpimirovića, a ujedno je i najbolja potvrda vjerodostojnosti Tome Arhiđakona koji u Salonitanskoj povijesti spominje „neku kraljicu Jelenu” koja je sagradila crkvu(e) sv. Stjepana i sv. Marije u čijem su atriju pokopani mnogi drugi kraljevi i kraljice.
U hrvatskoj vladarskoj obitelji običaj je koristiti se dvostrukom onomastičkom formulom, odnosno narodnim i kršćanskim imenom. Na temelju teksta Jelenina epitafa, razriješena je genealogija hrvatskih vladara, utvrđujući da se pod kršćanskim imenima kraljeva Mihaela i Stjepana kriju vladari koji ujedno imaju i narodna imena.
Dvije ploče propovjedaonice (ambona) potječu s lokaliteta Kapitul u Kninu. Na gornjem pojasu ploča isklesan je natpis što spominje dvojicu vladara: ...Svetos(CLV DVX HROATOR(um) IN TE(m)PVS DRZISCLV DVCE(m) MAGNV(m) („Svetoslav (/), knez Hrvata, u vrijeme Držislava, velikog kneza“...). Na natpisu prve ploče spominje se knez Hrvata, kojemu je ime završavalo na CLV, što se vjerojatno odnosi na kneza Svetoslava. Na drugoj ploči zapisano je ime velikog kneza Držislava, prvoga hrvatskog vladara koji je imao naslov kralja Hrvatske i Dalmacije (969. – 997.). Površina obje ploče ukrašena je karakterističnim ornamentom isprepletenih troprutih traka.
Izrazita posebnost hrvatske srednjovjekovne kulture naspram drugih europskih kultura jest njezina trojezičnost i tropismenost koju su širili Benediktinci. To podrazumijeva govorenje triju jezika: hrvatskoga, latinskoga i staroslavenskoga/crkvenoslavenskoga, te korištenju triju pisama: latinice, glagoljice i hrvatske ćirilice na hrvatskom društvenom i političkom prostoru. Svjedočanstva takve jezične i pisane kulture očuvala su se u obliku epigrafskih spomenika te liturgijskih, diplomatičkih i narativnih vrela. Većina ovih izvora izravno je vezana uz benediktinski – Ordo sancti Benedicti – kao najstariji samostanski/monaški red u zapadnoj Crkvi. Kao što smo već napomenuli, Benediktinci su imali ključnu ulogu u razvitku europske pismenosti i, prvenstveno, širenja radosne vijesti – Evanđelja, a posebice među hrvatskim narodom gdje oni predstavljaju izvorište njegove trojezične i tropismene kulture. Hrvatska povijest na ovdašnjim prostorima je ponajprije dokumentirana latinskim jezikom i latiničkim pismom. No, nakon latinskog – kroz manje od jednoga stoljeća među Hrvate za bilježenje njihova jezika stiže glagoljica (oko početka 10. stoljeća) i uskoro ćirilica (oko 12. stoljeća), a koju se ima pravo zvati hrvatskom ćirilicom sve dok je „ispod“ te ćirilice upravo hrvatski jezik.
Bašćanska ploča nastala je oko 1100. godine. Govori o tome kako hrvatski kralj Zvonimir daruje neku „ledinu“ (zemlju) Svetoj Luciji (u Jurandvoru kod Baške na otoku Krku). Glagoljica Bašćanske ploče ide u prijelazni tip između oble i uglate glagoljice. Gornjim rubom teče istaknuta bordura s ornamentalnim motivom lozice. U tituli kralja Zvonimira – „kralj hrvatskij“ – na Bašćanskoj ploči prvi je put na hrvatskom jeziku zapisano hrvatsko nacionalno ime. Tekst pretočen u suvremeni hrvatski književni jezik: Ja, u ime Oca i Sina i Svetoga Duha, ja opat Držiha pisah ovo o ledini koju dade Zvonimir, kralj hrvatski, u svoje dane Svetoj Luciji, i svjedoci: Desimira, župan u Krbavi, Mratin u Lici, Pribineža, posal u Vinodolu, Jakov na otoku. Da tko to poreče, neka ga prokune Bog i 12 apostola i 4 evanđelista i sveta Lucija, amen. Da tko ovdje živi, moli za njih Boga.
Ja opat Dobrovit zidah crkvu ovu s moje braće devetoro u dane kneza Kosmata koji je vladao svom Krajinom. I bješe u te dane Mikula u Otočcu sa Svetom Lucijom zajedno .
U sredini zabatnog polja dominira poprsje Bogorodice. Na vijencu je ukras zvani pasji skok i vrpca od niza izmjeničnih stiliziranih palmeta, a na luku ostaci natpisa. Bogorodica je u stavu orantkinje s rukama na prsima čiji su dlanovi okrenuti prema gledatelju. Zaogrnuta je plaštem a preko glave ima maforion. Nabori odjeće predočeni su urezanim linijama, a pod plaštem na rukavu donje haljine proviruje vez. Lice je okruglo i plošno, sa sitnim okruglim očima i malim ustima, te dugačkim nosom. Lik je cjelini tretiran posve grafički, a samo se dlanovi odlikuju plasticnjom obradom da se ne bi izgubili u spletu linearnih nabora.
Tranzena u gornjem dijelu ima prikaz Maiestas Virginis, a u donjem dijelu nalazio se lik hrvatskog dostojanstvenika sa bradom i brkovima, obučenog u u dugu odjeću, stegnutu u pasu s kojeg visi mač i mala kožnata kesica za osobni pribor. Prikaz je vrlo stiliziran. Haljina u donjem rubu ima niz malih okruglih elemenata, a gornji rub haljine ukrašen je trostrukim gajtanom sa resama. Lijevu ruku sa ispruženim prstima stavio je na prsa. Figura je obrađena sa obje strane. Na supotnoj strani također je prikazan dostojanstvenik u dugoj odjeći širokih rukava, ali bez ukrasa. O pasu mu visi isti mač i kesica, a desnica mu je na dršci mača. lokalitet: crkva sv. Marije, Biskupija kraj Knina.
Najpoznatija darovnica je ona kralja Petra Krešimira IV. iz 1067. godine kojom kralj Samostanu sv. Krševana u Zadru daruje otok Maun, za kojeg se navodi da se nalazi “u našem dalmatinskom moru“ in nostro dalmatico mari. U samostanu je djelovao skriptorij u kojem su nastale brojne isprave, kodeksi i knjige ne samo za vlastitu uporabu , već i za gradove, ostale samostane i druge naručitelje. Samostanski spisi koji se danas nalaze u arhivskom fondu u Državnom arhivu u Zadru, sačuvani su od 10. stoljeća do 1806. godine.
Ugarski kralj Koloman zavladao je hrvatskim prostorom 1102., kad je navodno s dvanaest hrvatskih plemena/ rodova sklopio sporazum. Dokument kojim je Hrvatska ušla u personalnu uniju s Ugarskom bio je predmet mnogih proturječnosti i različitih interpretacija hrvatskih i mađarskih historiografa XIX. i XX. stoljeća… Spis Pacta conventa, poznat i pod nazivima Memoriale, Qualiter, Appendicula u tradicionalnoj historiografiji držao se diplomatičkim dokumentom. Sačuvan je kao dodatak trogirskomu rukopisu djela Salonitanska povijest Tome Arhiđakona. Rukopis se sada nalazi u Narodnom muzeju u Budimpešti u Nacionalnoj biblioteci Szėchėny (Codices Latini medii aevi 440).
Felicijanova povelja, isprava ostrogonskoga nadbiskupa Felicijana iz 1134. u kojoj se iznose pojedinosti o dolasku prvoga zagrebačkoga biskupa Duha u Zagreb. U njoj se također donose podatci o utemeljenju zagrebačke biskupije i prvi se put spominje ime Zagreba. Čuva se u Nadbiskupskom arhivu u Zagrebu.
Vjerojatno najstariji predmet u riznici Zagrebačke katedrale je tzv. „bjelokosni plenarij. Središnji i najstariji dio predmeta čine četiri međusobno povezana bjelokosna reljefa jednakih dimenzija, na kojima su prikazani prizori iz Kristova života, sveukupno njih deset – Navještenje, Rođenje, Krštenje, Preobraženje, Pranje nogu, Posljednja večera, Uhićenje, Raspeće, Uskrsnuće i Uzašašće. Srebrni okvir s pozlaćenim aplikacijama, na kojima su prikazi Boga Oca, Bogorodice, evanđelista i anđela, kao i dva Kristova monograma, rađen je u vrijeme biskupa Franje Ergeljskog (1628-1637), koji je morao obnavljati katedralu poslije požara 1624. Lijevi donji medaljon s prikazom Luke novijeg je datuma. Izvorni je plenarij, sudeći prema Blaževu opisu iz 1394. bio još bogatije ukrašen, po uzoru na slične predmete u crkvenim riznicama diljem Europe. Njegov opis ne mora, međutim, biti pokazatelj prvobitnog izgleda plenarija.
Zvonoliki liturgijski ogrtač tipa kazule skrojen je od plašta kralja Ladislava (1077.-1095.), kojeg je ugarsko-hrvatski kralj Karlo I. Robert Anžuvinac bio poklonio zagrebačkom nadbiskupu blaženom Augustinu Kažotiću u prvoj četvrtini XIV. stoljeća. Premda je tada izmijenjen prvotni oblik kraljevskoga plašta, skupocjeni njegov svileni damast i gusto srebrno-zlaćanim nitima izvezena dva lika omogućavaju puno umjetničko vrednovanje raskošne misnice kao najstarijega tekstilnog predmeta u Riznici zagrebačke katedrale. U njoj se ona bilježi od 1394. godine pod istim nazivom, a identitet joj jamči fragmentarni, no zacijelo izvorni natpis LADIZL* REG na rumenoj traci od grimizne svile ušivenoj iznad desnoga kraka križa. Godine 1873. Ivan Krstitelj Tkalčić pronašao je plašt prilikom obnove oltara Sv. Ladislava u katedrali, gdje je po njegovim riječima bio sakriven u strahu od turskog pustošenja. Pritom je tkanina bila prilično oštećena, ali su pri prekrajanju očuvani svi činitelji važni za procjenu njezina podrijetla.
Škrinja Sv. Šimuna koju je naručila Elizabeta Kotromanićka sastoji se od sanduka i dvoslivnog poklopca. Sva je opremljena u srebru iskucanim, pozlaćenim reljefima, kako na sanduku, tako na poklopcu, a i u unutrašnosti škrinje. Osam je reljefa na vanjskom oplošju sanduka. Još je šest reljefa koji se mogu svesti pod tematsku cjelinu o svečevim čudima, no ti nisu na vanjskom oplošju sanduka. Sanduk je pravokutne osnove. Po tri su reljefa na prednjoj odnosno, stražnjoj strani, a po jedan na dvjema bočnim stranama sanduka.
1. Brod u oluji – prijevoz svečeva tijela (bočna strana)
2. Iskapanje svečeva tijela (pročelje – lijevo)
A. Prikazanje u Hramu (središte pročelja)
3. Unošenje svečeva tijela u Zadar (pročelje – desno)
4. Kraljica Elizabeta oskrvnjuje relikviju (bočna strana)
5. Kraljica Elizabeta s kćerima – donatorska scena
(začelje – lijevo)
B. Posvetni natpis kraljice Elizabete (središte začelja)
6. Kraljica Elizabeta uz odar oca (začelje – desno)
Nedugo nakon provale Tatara na područje Slavonije 1242. godine te u očekivanju njihova nova upada kralj Bela IV. započinje sa sustavom izgradnje utvrđenih gradova te obnavlja gradove i trgovišta podjeljujući im povlastice slobodnih kraljevskih gradova, odnosno povlaštenih trgovišta. Sačuvana je Zlatna bula iz 1242. godine, kojom je zagrebački Gradec uzdignut na počast slobodnog kraljevskog grada sa svim pripadajućim pravima, među kojima je najvažnije bilo da je bio, kao i ostali takvi gradovi, oslobođen i izuzet od vlasti samovolje velikaša.
Kameni triptih unutar triju plitkih, lučno zaključenih niša omeđenih kaneliranim pilastrima, sadrži reljefne prikaze Bogorodice s Djetetom, sv. Jeronima i sv. Ladislava kralja. Povezuje se s radionicom Nikole Ivanova Firentinca (? – Šibenik, 1507.) i datira u osmo desetljeće XV. stoljeća. Kralja Ladislava I. Arpadovića, Papa Celestin III. je 1192. proglasio svetim. Značajan je i po osnovanju zagrebačke biskupije 1094., čijim je prvim biskupom posvećen Čeh imenom Duh.
Misal kneza Novaka iz 1368. godine jedna je od naših najljepših i najvrjednijih rukopisnih knjiga koja predstavlja najvišu razinu kaligrafskog, iluminatorskog i uopće knjiškog umijeća naših glagoljaša. Knjižnica HAZU u svom fondu čuva iznimno vrijednu zbirku glagoljskih knjiga – kako izvornika tako i faksimilnih pretisaka od nacionalne i kulturne važnosti. U Knjižnici se nalazi izvornik prve hrvatske tiskane knjige, prvotisak Misal po zakonu rimskoga dvora iz 1483. godine kojoj je kao glavni predložak poslužio upravo ovaj rukopisni Misal kneza Novaka iz 1368. Pohranom ovog Misala upotpunila se zbirka glagoljskih knjiga u Knjižnici i osigurala njezina šira dostupnost.
Hrvojev misal je najbogatiji i najljepše urešen hrvatskoglagoljski rukopis (96 minijatura i 380 inicijala) na 247 pergamentnih folija. Taj rimski plenarni misal napisao je pisar Butko ustavnom glagoljicom, za bosanskoga vojvodu Hrvoja Vukčića Hrvatinića za crkvu sv. Mihovila u Splitu, između 1403. i 1404., zacijelo u Dalmaciji, i to u njezinu sjevernom dijelu (zadarsko područje)
Uresi se sastoje od biljnih, životinjskih i antropomorfnih motiva, alegorija mjeseci (sa sezonskim radovima u tim mjesecima) i simboličnih motiva vezanih uz život i muku Isusa Krista, svetaca i evanđelista. Na trima minijaturama iz Kristova života prikazane su (u pozadini) zidine Splita, odnosno Dioklecijanove palače. Nakon osmanskog osvojenja Bosne, rukopis Misala nalazio se u Korvinovoj knjižnici u Budimu, potom je dospio u Istanbul, gdje se čuva i danas u knjižnici Topkapi saraja.
Sadržaj Statuta su stoljećima istraživali pravnici različitih struka (upravno, crkveno, nasljedno, pomorsko, krivično, radno i dr. pravo), povjesničari različitih usmjerenja, urbanisti i dr. U izdanju iz god. 1904. autori-priređivači (Baltazar Bogišić, na području dubrovačkog prava i Konstantin Jireček, iz područja povijesti), iznijeli su opširan uvod o sačuvanim rukopisima, njihovom međusobnom odnosu, dodacima, pravnim aktima prije njegova službenog proklamiranja god. 1272. i to predstavili znanstvenoj javnosti na latinskom jeziku. Tijekom vremena ti primjerci Statuta postali su rijetkost, čak i u bibliotekama. Nastala je potreba da se ponovno objelodani. Tu je zadaću preuzeo dubrovački Historijski arhiv. Druga vrijednost ovog izdanja jest prijevod teksta na hrvatski jezik.
Godine 1358. Dubrovnik se oslobodio mletačke vlasti i ušao u okrilje ugarske krune Svetog Stjepana. Naime, dokumentom između ugarskog kralja Ludovika I. Anžuvinca i dubrovačke komune izdanim u svibnju 1358. godine u Višegradu i potvrđenim u dubravačkom Velikom vijeću u srpnju iste godine, Dubrovnik je postao dio zemalja krune Svetog Stjepana, te po prvi put ušao u političku zajednicu s hrvatskim zemljama. Pri tome je zadržao značajnu samoupravu, dobivši niz prava i povlastica, među kojima su pravo izbora vlastite vlasti, samostalno sudovanje i mogućnost teritorijalnog širenja.
Pretpostavlja se da skulptura potječe iz katedrale Gospe Velike u Dubrovniku.
Pripada srednjovjekovnom ikonografskom tipu Sedes Sapientiae. Sastoji se od prijestolja neobrađene stražnje strane i obrađenih bočnih strana te dva lika koji vjerojatno predstavljaju Gospu sa sinom u krilu. Gospa je ogrnuta plaštom s naglašenim naborima, a nedostaju joj desna ruka i glava. Lijevom rukom pridržava dijete obučeno u sličan plašt s također nedostajućom desnom rukom i glavom. Uzor ovakvim kamenim figurama gotovo sigurno su slične drvene kakve nalazimo širom kršćanskog Zapada.
Sjeverni Jadran (Primorje s otocima), u ranijem razdoblju rubno područje Hrvatskoga kraljevstva, stupa na političku scenu u trenutku afirmacije Krčkih knezova, koji od 15. stoljeća preuzimaju ime drevne rimske obitelji Frangipani – Frankapani i koji će s vremenom izrasti u najmoćniju hrvatsku velikašku obitelj, podijeljenu u više ogranaka -Tržački, Modruški, Cetinski, Brinjski itd.. Najmoćniji i najutjecajniji među Frankapanima pa i hrvatskim velikašima uopće bili su tada Frankapani Modruški. Rodonačelnik te grane bio je Stjepan II Frankapan.
Kralj Karlo Drački u znak zahvalnosti Stjepanu II. Frankapanu, knezu Krka i Modruša, za iskazanu poslušnost i odanost, kao i za iskazanu požrtvovnost u kojoj nije štedio ni sebe ni svoja imanja, proglašava njegovu maloljetnu kćer Elizabetu baštinicom svih njegovih imanja u slučaju da isti Stjepan umre bez muških potomaka.
Isprava je osnažena visećim dvoobraznim pečatom Karla Dračkog, na čijoj je stražnjoj strani prikazan kralj odjeven u oklop koji jaše oklopljenog konja.
Postupni pad moći ugarskih kraljeva za Frankapane i druge hrvatske velikaše predstavljao je dvosjekli mač. Istina, taj im je pad omogućio da izgrade vlastite držav(in)e i vode vanjsku politiku neovisno od ugarskog kraljevskog dvora. No upravo je ta kronična slabost ugarske kraljevske vlasti izložila Hrvatsku brutalnim provalama osmanskih akindžija, koje su postajale sve redovitije i intenzivnije nakon pada Bosne 1463. godine. I dok je Matija Korvin donekle i uspio zauzdati osmansko napredovanje, njegovom smrću 1490. obrana je ponovno počela popuštati. Godine 1493. spaljen je tako i sam grad Modruš (ne i Tržan) u naletu iste osmanske čete koje će poraziti hrvatsku vojsku na Krbavskom polju. Usprkos pokušajima revitalizacije u narednim desetljećima, bio je to početak egzodusa i kraja. Nakon rasapa grada, modruški su se biskupi preselili u Novi (Vinodolski), a zatim u Rijeku, gdje će se Šimun Kožičić Benja 1530–1531. uhvatiti projekta tiskanja glagoljskih knjiga. Modruš će na koncu napustiti i Frankapani Modruški, koji će se preseliti u bolje zaštićeni Ozalj, gdje će Bernardinov unuk Stjepan, posljednji muški izdanak te najmoćnije grane roda, sklopiti ugovor o međusobnom nasljeđivanju sa sestrinim suprugom Nikolom Zrinskim, tragičnim junakom turske opsade Sigeta 1566. godine. Na osnovi toga ugovora Zrinski će se, usprkos protestiranju drugih grana frankapanskog roda, dokopati bogatog patrimonija Frankapana Modruških, a time preuzeti i njihovu ulogu najmoćnije hrvatske magnatske obitelji.
Izvornik Vinodolskog zakona iz 13. st. ne poznajemo. Vinodolski zakon je zbornik pretežno običajnog prava vinodolskih općina, nastao 1288. Prijepis kurzivnom glagoljicom, koji se čuva u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu nastao je u drugoj polovici 16. st. Rukopis je pisan na pergameni, pojedini članci zakona odijeljeni su inicijalima. Crteži na marginama duhovito prikazuju pojedine članove zakona. Vinodolski zakon prvi put objavljuje Antun Mažuranić 1843. u časopisu Kolo i dosad je objavljen više puta te preveden na više europskih jezika. Među najznačajnijim odredbama nalaze se one o kneževim ovlastima, o položaju Crkve, o ustroju vinodolske općine i o funkcijama njezinih službenika. Treba spomenuti i odredbe o kaznenom pravu. Vinodolski zakon jedan je od najvrjednijih spomenika srednjovjekovnog hrvatskog jezika te važan izvor za upoznavanje srednjovjekovne vinodolske društvene zajednice i njezine kulturološke i etnološke baštine. Po starini je drugi slavenski pravni spomenik, odmah iza Ruske pravde.
Breviarium Romanum je njemačko-rimski brevijar, poznat i kao Frankapanski brevijar, bio je prvi brevijar na njemačkome narodnom jeziku. Tiskan je 31. listopada 1518. g. Ilustracije je izradio Giovanni Andrea Vavassore. Najveća ilustracija u knjižnom bloku u gornjem dijelu prikazuje Bogorodičinu krunidbu s Marijom koja sjedi na prijestolju, okružena mnoštvom anđela. Ispod nebeskog prijestolja, u donjem dijelu ilustracije prikazani su Krsto i Apolonija Frankapan dok mole u klečećem položaju. Iznad glava su im trake s imenima Christophorus i Apolonia, koja su ne samo imena grofovskog para već i njihovih svetaca zaštitnika. Krsto i Apolonija nazočni su i u likovnom prikazu grbova. Ilustracija pravokutnog oblika položena je vodoravno i u njezinu lijevom dijelu prikazan je Krstin grb s četirima poljima u štitu; u desnom je dijelu Apolonijin grb s dvama poljima u štitu.
Ikonografski motiv Krunidbe Bogorodice prikazuje Bogorodicu koja nakon uznesenja živi u nebeskoj slavi a ta je slava izražena simboličnim aktom krunidbe. Prikazuje se na razne načine, a na našoj ilustracije vidimo kako je kruni Sv. Trojstvo (Bog Otac, Krist i Duh Sveti koji lebdi kao golubica nad njom) u pratnji anđela.
Drugi vrbnički misal čuva se u Župnome uredu u Vrbniku, a da je ondje i nastao, pretpostavlja se na temelju isticanja kulta vrbničkoga zaštitnika Ivana Krstitelja. Posebnu pozornost privlači njegova bogata i kvalitetno izvedena iluminacija u renesansnome stilu ferrarske škole, čijim se autorom smatra Maestro di Pico, koji je u to doba (oko 1460. – 1505.) djelovao u Veneciji. Iluminacija obuhvaća dekorativni okvir na početnome listu misala, cjelostranični prikaz Raspeća ispred misnoga kanona (riječ je upravo o izrezanome listu), dvadesetak minijatura s biblijskim prizorima oslikanim unutar inicijala i brojne iluminirane inicijale. Na prvih pedesetak listova inicijali su glagoljični, a dalje su pretežno latinični. Napisan je svečanim tipom pisma koji se naziva ustavnom glagoljicom i hrvatskim crkvenoslavenskim jezikom.
Ulomci nadgrobne ploče pronađeni su tijekom arheoloških iskapanja temelja svetišta katedrale sv. Marije u Modrušu 1976. godine.
Nadgrobnik se najčešće povezuje sa Stjepanom II. Frankapanom (†nakon 1484.) koji je 1460. godine preselio sjedište Krbavske biskupije iz Krbave u Modruš. Međutim, pojedini istraživači smatraju da je spomenik možda podignut za Stjepanova sina Bernardina (†prije 1530.), koji je velik dio života proveo u Modrušu.