Tijekom 15. stoljeća, u rasponu od sedamdeset godina izmijenilo se na ugarsko-hrvatskom prijestolju pet dinastija (Anžuvinci, Luksemburžani, Habsburgovci, Jagelovići i Hunjadi). Na Božić 1526. godine, velikaši Hrvatskoga kraljevstva okupili su se na saboru u Cetingradu i odlučili podržati austrijskog vojvodu Ferdinanda za novoga kralja. Međutim, na zasebnom saboru, plemstvo Kraljevine Slavonije staje na stranu Ivana Zapolje, što je povod za novi građanski rat, u kojemu stradavaju neki od najistaknutijih hrvatskih velikaša, među njima i Krsto Frankapan, čuvar i zaštitnik Kraljevine Slavonije“ (tutor protectorque regnum Sclavoniae). Kaos koji prati dinastijske borbe koriste Turci koji osvajaju grad za gradom, usprkos junačkog otpora ključnih uporišta kao što su Jajce ili Klis. Knin će pasti 1522., a iste će godine na carskom saboru u Nürnbergu Bernardin Frankapan izreći svoj poznati govor za Hrvatsku (Oratio pro Croatia), „nevelik govor na latinskom jeziku, ali značenjem i porukom iznimno važan spis nastao u turbulentnom razdoblju hrvatske, ali i (srednjo)europske povijesti moleći za pomoć, podsjećajući da je „Hrvatska štit i vrata kršćanstva“.
Odluka o odabiru Ferdinanda za kralja koju je hrvatsko plemstvo donijelo na svojem Saboru u Cetinu 1. siječnja 1527. obilježila je iduća četiri stoljeća hrvatskoga i ugarskoga povijesnog razvoja. Tom je Saboru prethodio poraz vojske ugarskoga plemstva na Mohačkome polju i pogibija ugarsko-hrvatskoga kralja Ludovika II. Jagelovića (1526.), dvadesetogodišnjaka koji za sobom nije ostavio nasljednika. Vodeći se zaključkom Ugarskoga sabora od 12. listopada 1505., prema kojem niti jedan tuđinac nije smio doći na ugarsko prijestolje, plemstvo Kraljevine Slavonije priklonilo se Ivanu Zapolji i prihvatilo ga je za kralja, dok se hrvatsko plemstvo na saboru u Cetinu (kao i dio ugarskoga plemstva prethodne, 1526. godine, na Saboru u Požunu) opredijelilo za Ferdinanda Habsburškoga, te ga je izabralo za svojega kralja. Ova su dva različita strujanja dovela do niza sukoba i borbi za prijestolje koja su iznjedrila Ferdinanda Habsburškoga kao konačnoga pobjednika i jedinoga ugarsko-hrvatskoga kralja.
Slika prikazuje događaj koji se zbio na novogodišnji dan 1527. godine kada hrvatski staleži izabiru austrijskoga nadvojvodu Ferdinada Habsburškog za svoga kralja, nakon propasti Ugarske. Desno su prikazani Ferdinandovi izaslanici a lijevo naši hrvatski plemići i velikodostojnici: u sredini oni koji prisežu; kninski biskup Andrija Tuškanić i Nikola Zrinski i ostali, a iza njih, u prvom planu skeptični velikaši, te u drugom oduševljeno mnoštvo koje kliče novom vladaru. U sredini „hrvatske skupine“ na stolu prekrivenom draperijom nalaze se tri knjige te dokument s pečatima nalik Cetingradskoj povelji.
Umjetnik je ostvario raskošnu inscenaciju historijskog događaja koji je ukrasio povijesno točnim kostimima, raskošnim sagovima, autentičnom arhitektonskom scenografijom s vitrajima, debelim zidovima, drvenim gređem na stropu i daskama na podu. U duhu Zagrebačke šarene škole slika se odlikuje raskošnim koloritom, pri čemu prevladavaju crveni, plavi i oker tonovi. Prizor zakletve iz 16. stoljeća označava prekid vjekovnih veza s Arpadovićima i početak saveza s Habsburgovcima.
Oton Iveković je ostavio bogat stvaralački opus sa širokim rasponom tema, od prikaza pejzaža, portreta, genre scena, prizora iz vojničkog života, sakralnih kompozicija pa do povijesnih prikaza. Još je za vrijeme studiranja dobio nadimak Zrinjimaler, inzistirajući na prikazu tema iz života obitelji Zrinski i Frankopan.
Martin Kolunić Rota nakon naukovanja u Šibeniku u radionici majstora gravera i zlatara Oracija Fortezze djeluje u Veneciji i zatim u Rimu gdje nastaju njegove grafike prema djelima Michelangela, Tiziana, Klovića, Dürera i brojnih drugih. Jedan je od najistaknutijih grafičara druge polovice 16. stoljeća. Kasnije djeluje kao dvorski portretist cara Maksimilijana II. (1527. – 1576.) i njegovog sina Rudolfa II. (1552. – 1612.) u Beču i Pragu.
Portret Karla V. Habsburgovca (1500. – 1558.) cara Svetoga rimskog Carstva predstavlja reprezentativni tip portreta vladara u vojnom oklopu i s odličjem zlatnoga runa (Orden vom Goldenen Vlies) oko vrata. Grafika je nastala prema jednom od portreta Karla V. njegovog dvorskog portretiste i jednog od najvećih venecijanskih slikara, slavnog Tiziana Vecellia (oko 1488. – 1576.). S obzirom na dob portretiranoga možemo ga datirati u vrijeme oko 1550. godine.
Portret rimsko-njemačkog cara Ferdinanda I. Habsburškog (1503.–1564.) vjerojatno je nastao prema grafici Hannsa Sebalda Lautensacka iz 1556. godine. Grafička zbirka Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu nabavila je bakrorez 1921. godine kupnjom od nepoznatog prodavatelja.
Kršćanska Europa brani se u Hrvatskoj i Ugarskoj, a Hrvatska se brani na Klisu i u Jajcu, na Uni i Krbavi, sve do Iloka, Moslavine i Međimurja. Nakon provale Turaka u Slavoniju 1474. ostala je pustoš.
„Mi boravimo ovdje u Hrvatskoj u pustim našim gradovima“, kaže Nikola Šubić Zrinski u jednom pismu gotovo stotinu godina kasnije, „Gdje ništa dobra ni nova ne čujemo: vidimo samo sve kao opustošeno u domovini''.
U to vrijeme „biše po vsem svitu rat, nevera, neljubav, himba, užura“, jada se pop Andrij Prašić, rodom iz Bužana, u zapisu na oltarnoj slici Antona s Padove. Oltarni retabl koncipiran je u obliku renesansnog triptiha s plitkom predelom i lunetom. U središnjem polju prikazana je u sumarno dočaranom brežuljkastom pejsažu Bogorodica na prijestolju s malim Isusom u Krilu. Dva anđela pridržavaju krunu iznad njezine glave. U podnožju prijestolja pobožno kleči sićušni lik donatora, bradatoga popa glagoljaša, Ivana Pečanića, kojega se ime spominje u zapisu na predeli. U lijevom polju, okrenut prema Bogorodici, stoji sv. Jeronim u kardinalskoj odjeći sa svojim atributima: knjigom u jednoj i modelom crkve u drugoj ruci. Na desnoj strani prikazan je mladi svetac – mučenik s palmovom granom u desnoj ruci, vjerojatno sv. Vid. U luneti pojavljuje se Bog Otac u nebeskoj slavi okružen anđelima. Predela je, kao i drugi dijelovi okvira, oslikana dekorativnim motivom povijuše preko koje je nalijepljen vodoravni list papira s glagoljičnim zapisom
Bilo je to i doba viteštva, žrtve i velikih, junačkih djela o kojima Europa doznaje zahvaljujući svjedočanstvima sudionika, tiskanim knjigama i sve prisutnijim grafikama. Jedno takvo svjedočanstvo, gotovo na razini suvremenoga novinarskog izvještavanja, jest ono Ferenca Črnka, koji opisuje opsadu Sigeta i vjerno prati Nikolu Šubića sve do njegova posljednjeg juriša i smrti (Nikolin sin Juraj Zrinski otkupit će ga iz turskog ropstva). Na izvorne opise nadovezuju se književne interpretacije stvarnog događaja, tako je spjev Vazetje Sigeta grada Zadranina Barne Karnarutića objavljen 1584. u Veneciji. Djelo je spjevano u dvostruko rimovanim dvanaestercima, kojih je ukupno 1056 i podijeljeno je na četiri dijela. Sam opis bitke Karnarutić opisuje u drugomu, trećemu i četvrtomu dijelu spjeva. Prvo u drugomu dijelu opisuje poraz Turaka kod Šikloša, zatim u trećemu dijelu piše o sultanovu približavanju Sigetu, gdje, ljutit zapovijeda da se povede odlučna bitka. U četvrtomu dijelu spjeva pogiba Zrinski a njegova je glava poslana caru Maksimilijanu Habsburškome. On ju pak šalje u Čakovec, gdje su je zakopali u samostanu svete Helene.
Proći će još čitavo jedno stoljeće prije no što se na predziđu kršćanstva (antemurale Christianitatis), u Hrvatskoj i Ugarskoj, razbije osmanlijska navala. Prva najava promjene pobjeda je Svete Lige, predvođene Španjolskom, u pomorskoj bitci kod Lepanta 1571., u kojoj na kršćanskoj strani sudjeluju i galije iz naših primorskih gradova. Dok dubrovački brodovi ostaju na sigurnoj udaljenosti, ne želeći Osmanlijama dati povoda da iz osvete napadnu grad, dotle se zapovjednik trogirske galije kiti ratnim plijenom – pulenom u obliku pijetla s osvojenoga turskog broda, a hvarska galija pobjedonosno brodi pod zaštitom „zviri. Naša „Zvir“ je brodski kip (pulena) s pramca hvarske galije „Sv. Jeronim“ koja je sudjelovala u bitci kod Lepanta.
Presudni događaj je bitka kod Siska 1593., gdje se ratna sreća napokon okreće na kršćansku stranu. Rat za Hrvatsku bio je dobiven prvim pravim međunarodnim ugovorom sklopljenim 1606. godine na načelima mira utanačenog između Austrijske i Turske carevine, na ušću rječice Žitve u Dunav. Ipak, ponovno osvajanje (reconquista) hrvatskih krajeva započet će tek stotinu godina kasnije, nakon što su Turci 1683. posljednji put stigli do Beča. Mirom u Karlovcima 26. siječnja 1699., potom u Požarevcu (1718.) i Svištovu (1791.) bit će uspostavljene i danas aktualne granice na Savi i Uni. U Dalmaciji će ishodom Kandijskoga i Morejskoga rata granica biti pomaknuta prema unutrašnjosti, povrh Dinare i Imotskoga. Neobični zemljopisni oblik koji iz toga proizlazi (poput bumeranga) Hrvatska će, s manjim izmjenama (Istra, Međimurje, Baranja, jug Hrvatske) zadržati sve do danas.
Bitku kod Siska objavio je izdavač i drvorezac Hans Schultes 1593. godine u Augsburgu. Ovaj izuzetno vrijedan primjerak pripada skupini tzv. obavijesnih ili novinskih letaka, preteča današnjih novina, koji su se u 16. stoljeću masovno tiskali u njemačkom govornom području kako bi široj publici prenijeli vijesti o važnim političkim i vojnim događanjima. Letak prikazuje dramatične prizore opsade i bitke kod Siska, u kojoj su hrvatske snage, u savezu s habsburškim i krajiškim postrojbama izvojevale odlučujuću pobjedu nad Osmanskim Carstvom. Sisak je obranjen i Hasan-paša je pogubljen.
Pobjeda kod Siska zaustavila je daljnje osmansko napredovanje te je postala simbol otpora kršćanskog svijeta pred osmanskom ekspanzijom.
Letak je danas iznimno rijedak – poznata su svega dva sačuvana primjerka, jedan u Grafičkoj zbirci Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu i jedan u Zentralbibliothek u Zürichu.
Nikola Šubić Zrinski (1508.–1566.), hrvatski plemić, vojskovođa i ban, u povijesti je upamćen kao jedan od najznačajnijih hrvatskih heroja. Iako je obrana tvrđave Siget 1566. godine završila njegovom smrću, usporila je osmanski prodor dalje u Europu. Portret je objavljen u trećem svesku Atrium heroicum. Caesarum, regum aliarumque summatum, ac procerum [...], izdanom 1601. u Augsburgu, svojevrsnoj zbirci portreta i biografija tadašnjih i prijašnjih europskih careva, kraljeva i plemića. Dominik Custos (Antwerpen, oko 1560. – Augsburg, 1612. ili 1615.), osim što je autor grafika, ujedno je i urednik i suizdavač publikacije, dok je prolog i epigrame napisao Custosov dugogodišnji suradnik, književnik i povijesničar, Marcus Henning (1561.–16??.).
Odabir raznovrsnog vatrenog i hladnog osmanskog oružja te oklopa korištenih krajem 16. i tijekom 17. stoljeća. Primjerci oružja od a) do g) predstavljaju arheološke nalaze s područja Siska, većinom iz rijeke Kupe. Povezuju se s Bitkom kod Siska 1593. godine – prvom značajnom kopnenom pobjedom ujedinjenih kršćanskih snaga nad Osmanskim Carstvom. Tijekom bitke značajan broj osmanskih vojnika i njihovih zapovjednika krenuo je u bijeg te stradao utapanjem u rijeci Kupi. Primjerci oružja od h) do j) potječu iz Bosne i Hercegovine, područja s kojega je polazila većina pohoda na Hrvatsku, uključujući i vojsku poraženu kod Siska.
Refleksni luk potječe iz tradicije stepskih konjaničkih strijelaca. Tatari, kao i Turci-Osmanlije kojima su često služili, poznati su po svojoj pokretljivosti i ratnoj vještini s lukom i strijelom, posebno s konja.
Oružje i oklop kakve su koristili arkebuziri krajem 16. i tIjekom 17. stoljeća. Arkebuziri su u 16. st. bili najbolje plaćena vrsta vojnika na području Hrvatske i Slavonske krajine. To su bili strijelci konjanici, naoružani puškom - arkebuzom te obično s dva ili više pištolja. Za obranu u bliskom sukobu nosili su mač. Od zaštitne opreme nosili su prsni i leđni oklop s ovratnikom te kacigu otvorena lica. Razvojem učinkovitosti vatrenog oružja tijekom 17. st., arkebuziri postupno nose sve manje dijelova oklopa, često zadržavajući samo kacigu. Arkebuza je puška kojom je moguće rukovati i s konja. Vatreno oružje konjice uglavnom je bilo opremljeno mehanizmima za opaljivanje na kremen, sustava na kolo što je konjanicima omogućilo da, bez brige o fitilju, nose više komada oružja trenutačnu uporabu.
Naši preci, sudionici dugotrajnih, iscrpljujućih ratova zaslužili su i više od nadgrobnih ploča za spomenike. Oni su ne samo podsjetnik na slavnu i, često, tragičnu sudbinu života na predziđu kršćanstva, idealizirani prikaz hrabrosti i časti, već i ponajbolji primjerci kiparske umjetnosti u Hrvatskoj toga vremena, primjerice, oštećeni epitaf Nikole IV. Zrinskog iz obiteljskog mauzoleja u Čakovcu, rađen od crvene breče koja podsjeća na porfir, carski kamen. Nadgrobna ploča prikazuje viteza en face, s glavom naslonjenom na jastuk. Vizir kacige je podignut i otkriva namršteno lice pokojnika. U desnoj ruci drži barjak s grbom obitelji Zrinski – zastava je presavijena i položena preko jastuka – a lijevom pridržava mač opasan oko pojasa. Obiteljski je grb prikazan još jednom, lijevo od pokojnikova bedra. Spomenik je sačuvan fragmentarno, a nedostaje mu donji dio, ispod razine velikaševih koljena. Usporedno s nadgrobnim pločama »vitezova stjegonoša«, tijekom XVI. stoljeća nastavili su se izrađivati viteški nadgrobnici oblikovani u skladu sa srednjovjekovnom tradicijom gisanta odnosno prikaza pokojnika polegnutoga na odar.
Tijekom 15. stoljeća duh humanizma iz Italije se postupno širi prema drugim europskim zemljama, pa ga tako i Jadranska Hrvatska usvaja. Ugarsko kraljevstvo, kojemu tada politički pripada kontinentalna Hrvatska također podržava formiranje europske mreže ljubitelja antičke starine, koji potiču ponovno oživljavanje i kreativno nasljedovanje latinskih i grčkih uzora i njihovih ideala. Na budimskom dvoru kralja Matije Korvina okupljaju se sedamdesetih i osamdesetih godina 15. stoljeća talijanski umjetnici kako bi zadovoljili narudžbe humanistički nastrojenog kralja i njegove kraljice, Beatrice Aragonske. Među njima niz je majstora iz Dalmacije, među kojima vrsnoćom svojih ostvarenja odskače Trogiranin Ivan Duknović.
Puto grbonoša kojeg je izradio Ivan Duknović na istočnom portalu palače ima alegorijsko značenje. Iznad nadvratnika istočnog portala, nalazio se krilati putto grbonoša koji lijevom rukom pridržava štit s grbom obitelji Cipiko, a u desnoj ruci drži baklju.Ta se skulptura smatra jednim od najboljih ostvarenja Ivana Duknovića. Skulptura pripada plastici s alegorijskom temom. Baklja u ruci simbolizira božansko svjetlo, prosvjetljenje duha ili božansku prisutnost. Kip krilatog dječaka bakljonoše stoga nije samo dekorativni okvir za isticanje obiteljskog grba, već je ujedno alegorijski prikaz božanske spoznaje.
U čvrstom, izbočenom vijencu koji obuhvaća sve tri apside katedrale sv. Jakova, Juraj Dalmatinac demonstrirao je vrhunac svoje kiparske vještine. U kontinuiranom, vodoravnom nizu, u punoj plastici i gotovo prirodnoj veličini, oblikovao je glave, raznoliko orijentirane i međusobno individualizirane. One predstavljaju raznolike tipove – od djece do staraca – s posebnom pažnjom na izraze lica, anatomsku preciznost i volumen. Njihova lica variraju od mirnih, zaobljenih crta punašnih fizionomija, preko oštrih, uvučenih profila starijih osoba, do dječjih lica ispunjenih vedrinom. Glave su oblikovane s izrazitom pažnjom prema frizurama i pokrivalima – prikazane su razbarušene i spletene kose, turbani, meke kape, rupci, lovorovi vijenci, ili su pak svedene na ogoljene lubanje. Ovaj kiparski niz nije dekorativni element arhitekture kasne gotike, već dinamična psihološka galerija, u kojoj niti jedno lice ne djeluje kao beživotna maska ili konvencionalni simbol, nego kao autentičan izraz ljudske osobnosti i emocije.
Senjski glagoljski misal tiskan je glagoljicom na 216 listova papira , dimenzija 14 × 20 cm. Tiskao ga je senjski kanonik Blaž Baromić (Vrbnik, nakon 1440. – Senj, nakon 1505.) u znamenitoj senjskoj tiskari koju je sam osnovao i u kojoj je u svega nekoliko godina objavio, koliko je danas poznato, sedam knjiga. Tisak je u dvije boje: crnom je bojom otisnut glavni tekst, a crvenom naslovi, inicijali, rubrike s uputama za obrede itd. Stoga on sadrži kalendar, temporal (vlastite mise liturgijskih doba), Red mise, Čin mise, zavjetne mise i mise za mrtve, sanktoral (vlastite svetačke mise) s posljednicama (sekvencijama) i Vjerovanjem te ritual (obrede i blagoslove). Na kraju Misala nalazi se kolofon s podatcima o vremenu, mjestu i okolnostima njegova tiskanja. Iz njega se doznaje da je tisak dovršen 7. kolovoza 1494., što čini Senjski misal prvom otisnutom knjigom senjske tiskare za koju se danas zna. Bilo je to u vrijeme hrvatsko-ugarskoga kralja Vladislava II. Jagelovića (kraljevao 1490.–1516.) i pape Aleksandra VI. (1431.–1503.) te senjskoga biskupa Andrije (Andrija Campana iz Modene, 1486.–1497.).
Kip sv. Sebastijana izvorno se nalazio u istoimenoj crkvi na glavnom trogirskom trgu. Poslije je premješten na groblje, da bi nakon 2. svjetskog rata bio pohranjen u Muzeju grada Trogira. U novije doba vraćen je na svoje izvorno mjesto – u crkvicu ispod tornja s gradskim satom. Kip je zbog smještaja na otvorenom tijekom stoljeća pretrpio znatna oštećenja, odlomljena mu je desna ruka i obje noge. Sveti Sebastijan, jedan od najvažnijih svetih pomoćnika i zaštitnika protiv kužnih bolesti, privezan je za stup, glave zabačene unatrag s bolnim izrazom lica i očima uprtima u nebo. Očekivanja što ih je zajednica polagala u svečevu zaštitu dodatno potvrđuje njegov vrlo sličan kip u visokom reljefu na pročelju crkve, okrenutom prema glavnom gradskom trgu, mjestu najvećeg okupljanja građana. Taj se “dvojnik“ temeljem stilske srodnosti također pripisuje Nikoli Firentincu. Oblikovanje glave i gologa tijela mladića povezuje se s Donatellovim stilom, koji je Nikola Firentinac mogao upoznati u Firenci. Vjerovalo se da se kuga širi pomoću Apolonove strelice, stoga je sv. Sebastijan postao jednim od glavnih svetaca koji se zazivlju protiv te strašne bolesti.
Glagoljski misal koji u svojem naslovu sadrži pridjev hrvatski otisnut je 28. 4. 1531. u kući modruškog biskupa Šimuna Kožičića Benje u Rijeci. Bilo je to za vladanja rimskog, ugarskog i češkoga kralja Ferdinanda, kako piše u njegovu kolofonu. Misal hruacki bio je misal po rimski običai, otisnut je ispod drvoreza s prikazom svetoga Jeronima koji piše, a pored njega leži lav. Ispod kolofona se nalazi Kožičićev grb s biskupskom mitrom na štitu i s lavom koji se propinje. Misal je tiskan dvobojno, crveno i crno, pri čemu su nasl. str. i kolofon otisnuti crvenom bojom. Tiskan je dvobojno, crveno-crnom bojom s mnoštvom drvoreznih ilustracija. U svijetu je sačuvano ukupno 10 primjeraka Kožičićeva misala, od kojih je jedan pohranjen u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu. Knjiga je tiskana na 8 nepaginiranih i 248 paginiranih listova i obiluje mnoštvom drvoreznih gotskih i glagoljskih inicijala te ljudskih likova.
Nadahnut Knjigom o Juditi iz Starog zavjeta, Marulić je na hrvatskom jeziku napisao spjev o podvigu hrabre betulijske udovice koja se poslužila lukavstvom da bi spasila svoj narod. Djelo je Marulić završio 1501. godine, a tiskana je u Veneciji dvadeset godina kasnije. Dvostruko rimovani dvanaesterac Marulić rabi tijekom cijeloga spjeva. Marulić djelo smješta u vrijeme Hrvatsko-osmanskih ratova, odnosno Stogodišnjeg rata s Turcima, koji su se u svom silovitom napredovanju nakon slamanja Bosanskoga kraljevstva približili Splitu. Vidjevši demoraliziranost i gubitak nade kod svojih građana, koji su se pripremali za pad Splita, Marulić je htio uliti nadu i podići moral svojih sugrađana. Kako je i sam napisao u uvodniku izvornoga izdanja, namjerio se na knjigu o Juditi, gdje mu se svidjela biblijska pripovijest o hrabroj udovici Juditi i "preoholom Holofernu, koja ubivši ga, oslobodi svu izraelsku zemlju od pogibelji koja se već bijaše nadvila". Marko Marulić hrvatski je i kršćanski pjesnik koji stvara na razmeđu srednjeg vijeka i novog doba. Kao obrazovani humanist pisao je na latinskom, što mu je donijelo svjetsku slavu, a kao renesansni pjesnik stvarao je na hrvatskom jeziku, te ga se ponajviše zbog epa Judita naziva “ocem hrvatske književnosti”.
Napustivši carsku službu i Prag 1594., Vrančić je radio na svom rječniku. Na nagovor znamenitoga španjolskog isusovca Alfonsa Carrilloa, kojemu je djelo posvetio, priredio je i tiskao Dictionarium quinque nobilissimarum Europae linguarum, Latinae, Italicae, Germanicae, Dalmati[c]ae et Ungaricae (Venecija, 1595.), rječnik pet najuglednijih jezika Europe (latinski, talijanski, njemački, dalmatinski i mađarski). Iako je samim nazivom jezika (dalmatinski) autor odabrao narječnu osnovicu svojeg rječnika - bilo je to čakavsko narječje - u nj je unosio riječi dviju drugih narječnih osnovica: kajkavske i štokavske. U knjizi je sadržano 3800 hrvatskih riječi. Palatali se u hrvatskom jeziku bilježe dvoslovima, bez karakterističnih dijakritika. Djelo se smatra temeljem hrvatske leksikografije jer je prvi rječnik hrvatskoga jezika, ali i prvi oveći rječnik mađarskoga jezika. Vrančićev Dictionarium zasigurno je pridonio afirmaciji i dignitetu hrvatskog jezika te odluci da 1599. hrvatski jezik bude izabran kao najprikladniji od slavenskih jezika za poučavanjem u isusovačkim kolegijima. Tada se zasniva Akademija hrvatskog jezika u Rimu, na kojoj se u sklopu Rimskoga kolegija predavao hrvatski jezik. Osnove kršćanskoga nauka izložene su na kraju knjige, također na pet jezika. U njih se ubrajaju: deset zapovijedi, Apostolsko vjerovanje, molitve koje počinju riječima Oče naš i Zdravo, Marijo.
Vrančićev tehnički priručnik Machinae novae (Venecija, 1615./1616.) jedno je od istaknutijih djela iz područja europske tehničke literature na prijelazu iz 16. u 17. stoljeće. Među tehničkim djelima koja su nastajala u Vrančićevo doba, djelo Machinae novae nije najopsežnije, ali se izdvaja svojom koncepcijom i obiljem novih ideja, koje su predstavljale znatno obogaćivanje dotadašnje tehničke literature. Djelo Machinae novae tiskao je pred kraj života, može se kazati kako je djelo postupno pripremao gotovo četrdeset godina. U njega je unio ne samo vlastite ideje već i tuđe, koje poboljšava ili koje s njegovim projektima tvore cjelinu. Djelo Machinae novae sadrži 49 različitih slika velikoga formata. Nakon njih Vrančić je priložio komentare na latinskome, talijanskome, španjolskome, francuskome i njemačkome jeziku, kojima je opisao 56 različitih uređaja i tehničkih konstrukcija.
Prva gramatika hrvatskoga jezika objavljena je u Rimu 1604., a napisao ju je isusovac Bartol Kašić (1575. – 1650.), podrijetlom s Paga. Gramatika je objavljena pod naslovom Institutionum linguae Illyricae libri duo u rimskoj tiskari obitelji Zanetti. Kašić u isusovački red stupa 1595., a zaređen je 1606. Djelovao je kao učitelj, propovjednik i ispovjednik u Rimu, Dubrovniku i Loretu. Kao rođeni čakavac, Kašić je u jezik svojega gramatičkog djela unosio i čakavsko-ikavske elemente. Uvidjevši tijekom svojih putovanja hrvatskim krajevima da je štokavsko narječje najproširenije, Kašić ga i odabire kao osnovicu književnoga jezika. Odredio je smjer standardizacije hrvatskoga jezika i priskrbio si naziv „otac hrvatske gramatike“. Kašić je rođenjem bio čakavac, međutim u svojemu gramatičkom djelu stilizira štokavsko-čakavski ikavski jezični izraz.
Na molbu magistra Ivana Zakmardija, prabilježnika Kraljevina Slavonije i Hrvatske i njezina poslanika na Ugarski sabor, kralj Ferdinand III. potvrđuje njegovo očitovanje o privrženosti Kraljevinā rimokatoličkoj vjeri. U svoje i u ime svojih nasljednika, ugarskih kraljeva, svojom kraljevskom riječju jamči sadašnjim i budućim staležima i redovima istih svojih Kraljevina da će on i njegovi nasljednici biti obvezni držati i čuvati staleže i redove Kraljevina Hrvatske i Slavonije u njihovoj rimokatoličkoj vjeri.
Misal Jurja od Topuskog je naručio cistercitski opat Juraj od Topuskog oko 1495. godine. Čine ga dva iluminirana kodeksa napravljena prema starom zagrebačkom obredu. U misalu su vrijedne oslike njemačkog iluminatora iz Zagreba Johannesa Hansa Almanusa. Misal je naknadno ilustriran, a ilustracije se pripisuje don Jurju Juliju Kloviću. Predstavlja najdragocjeniji liturgijski kodeks hrvatske provenijencije staroga zagrebačkog obreda. Remek-djelo je hrvatske knjižne djelatnosti svih vremena. Pisan je na pergameni, sadrži 298 listova veličine 406x297 mm. Trideset i pet je listova ukrašeno posebno izrađenim minijaturama, a ostali su ukrašeni inicijalnim slovima kojih je ukupno 3100. Slova kojima je napisan kodeks jest knjižna gotica.
Grb knezova Zrinskih, pronađen u župnoj crkvi sv. Vida u Ozlju. Zamjenom Ostrovice s Lučkom županijom za utvrdu Zrin 1347. godine, Juraj III. Šubić Bribirski i cijela grana obitelji od tada će nositi ime Zrinski. Plemenski grb Šubića – crno orlovsko krilo – koristili su sve do početka 16. stoljeća. Nakon što je Ferdinand I. 1546. godine dodijelio Nikoli IV. Sigetskom međimurski posjed jedne izumrle obitelji zbog zasluga u obrani zemlje, obitelj 1554. godine konačno stječe grofovski naslov i novi grb. Opis grba: razdijeljeni štit, desno u zlatnom polju su crna otvorena orlovska krila, lijevo u crvenom na kamenom zidu kula s kruništem, puškarnicama i otvorenim vratima; u nakitu viteška kaciga sa zlatnom krunom iz koje raste okrunjeni zmaj s raširenim krilima i isplaženim crvenim jezikom; plaštevi: crveno-zlatni, plavo-zlatni. Uz simbol dodijeljenog im posjeda, Zrinski su tako zadržali orlovska krila i zmaja kao dio „djedovskoga i očinskoga grba“ Šubića Bribirskih.
Nikola VII Zrinski (Čakovec, 1. svibnja 1620. – Gornji Kuršanec kod Čakovca, 18. studenoga 1664.)je poznat kao svestrani humanist koji se školovao kod isusovaca u Grazu i Trnavi, vojnik i mecena, pokrovitelj umjetnosti, sakupljač umjetnina i knjiga, pjesnik i političar. . Godine 1651. u Beču je objavljen Nikolin spjev o sigetskoj bitci i pod naslovom Adriai tengernek sirenaya. Devet godina kasnije u Veneciji je objavljen prepjev Nikolina spjeva na hrvatski jezik. Prepjevao ga je njegov mlađi brat Petar (Vrbovec, 1621. – Bečko Novo Mjesto, 1671.), a djelo je objavljeno pod naslovom Adrianskoga mora sirena. Spjev ima petnaest pjevanja. Pjesnik je u spjevu opjevao borbu kršćanstva s islamom. U predgovoru hrvatskoga prepjeva Zrinijade, Petar Zrinski ističe da mu nije cilj svoje djelo uspoređivati s bratovim. Također, djelo posvećuje hrabrim vitezovima, čuvarima Hrvatske i Primorske krajine i navodi tri razloga zbog kojih je to učinio. Prvo, želio je pokazati svijetu kakve sinove i vitezove imaju ovi naši krajevi, zatim je želio da se mi, kao kršćani i domoljubi prepoznamo u slavnim djelima koja su opjevana. Na koncu, želi da se ponose svi oni čiji su pretci časno položili život za domovinu. Naglašava, također, da djelo nije pisao iz učene pozicije „kako diak“ i latinskim jezikom, već ga je pisao kao „krainski tovariš“ U jeziku Petrova prepjeva primjetna je čakavska baza prošarana kajkavskim elementom. U cijelosti, Petrova književna preradba ima sto strofa više nego Nikolin mađarski izvornik. U strofama koje je dodao Petar, najvećim su dijelom iznesene njegove refleksije o pripovijedanim događajima te njegovi pogledi na život i ljude uopće.
Dok je Petar Zrinski prepjevao na hrvatski jezik djelo Adrianskoga mora sirena, njegova supruga Ana Katarina Zrinski, jedna od prvih književnica u Hrvatskoj, sastavila je molitvenik Putni Tovaroš tiskan u Veneciji. Knjižica sadrži stihove i pobožne molitve koje je grofica Katarina na hrvatski prevela i priredila prema njemačkim izvornicima.
Nakon što je Nikola VII. Zrinski, ban Kraljevina Dalmacije, Hrvatske i Slavonije smrtno stradao u Kuršanečkom Lugu tijekom lova na veprove 18. studenoga 1664., kralj Leopold I. imenovao je njegova brata Petra IV. Zrinskog banom. U ispravi se navode junačka djela pokojnog Nikole i Petra Zrinskog u bojevima protiv Osmanlija te se zaključuje kako se za njih dvojicu može reći kako su sinovi blizanci boga Marsa, rođeni za boj i predodređeni za pobjedu, u kojima živi Krešimir, a Zvonimir je na njih prenio kraljevsku krunu.
Portreti Petra IV. Zrinskog i Frana II. Krste Frankopana te prikaz njihova pogubljenja u Bečkom Novom Mjestu 30. travnja 1671. Na grafici se može pročitati ovaj zapis:
Izvorna slika obojice pobunjenika.
Petar Zrinski i Fran Krsto Frankopan, pogubljeni u Bečkom Novom Mjestu u Austriji u oružarnici 30. travnja godine 1671.
Ovo je prikaz kako su Zrinski i Frankopan umjesto obavljanja svoje dužnosti potakli nemire, i sada su pogubljeni i kažnjeni zbog svojih djela i planirane slave.
I tako će biti kažnjeni svi koji se suprotstavljaju caru i zaboravljaju na vjernost.
Jer car je dobrostiv i milostiv i taj zov neka se čuje u svim domovima.
Živio Leopold! Dugo neka živi naš car.
Oproštajno pismo Petra Zrinskog supruzi Katarini
Moje drago serce. Nimaj se žalostiti zverhu ovoga moga pisma niti burkati. Polag Božjega dokončanja sutra o desete ore budu mene glavu sekli, i tulikaj še naukupe tvojemu Bratcu. Danas smo mi jedan od drugoga serčeno proščenje uzeli. Zato jemljem ja sada po ovom listu i od tebe jedan vekovečni valete, Tebe proseči ako sam te v čem zbantuval ali ti se v čem zameril (koje ja dobro znam) oprosti mi. Budi bog hvaljen, ja sam k smerti dobro pripravan niti se plašim. Ja se ufam v Boga vsamogučega koji me je na ovom svitu ponizil, da se tulikaj še mene hoče miluvati, i ja ga budem molil i prosil (komu sutra dojti ufam se) da se mi naukupa pred njegovem svetem thronušem v dike vekovečne sastanemo. Veče ništar ne znam ti pisati, niti za sina za druga do končanja našega siromaštva. Ja sam vse na Božju volju ostavil. Ti se ništar nej žalosti ar je to tak moralo biti. V Novom Mestu pred zadnjim dnevom mojega zaživljenja, 29 dan aprila meseca o sedme ore podvečer, leta 1671. Naj te Gospodin Bog s moju kčerju Auroru Veroniku blagoslovi.
Sibila, knjiga gatalica Zrinskog dvora u Čakovcu,opremljena je lijepim i vrijednim ilustracijama. Najvredniji dio svakako su hrvatski i kajkavski toponimi, imena gradova, utvrda i sela, koji su poredani u gatalici. Ima ih oko 600, a to zapravo znači da je riječ o djelu koje sadrži čak možda više toponima nego najveće karte tog razdoblja. Original je pisan na mađarskom, a vjerojatno ju je preveo njezin suprug Petar Zrinski.
Ovaj reprezentativni bakropis njemačkog grafičara i izdavača Jacoba von Sandrarta prikazuje hrvatskog bana Petra IV. Zrinskog na konju kao dostojanstvenog i ponosnog vojskovođu te kao slavljenog pobjednika nad Osmanlijama, ponajprije, zahvaljujući pobjedi u bitci kod Jurjevih Stuba 1663. godine. U pozadini se uzdiže utvrda Novi Zrin, simbol obiteljske moći Zrinskih dok naslov „ILUSTRISSIM HEROS PETRUS COMES … TURCORUM VICTOR.“ ističe idealizirani portret vojničke slave i kršćanskog junaštva. „VINCERE AUT MORI“ također je otisnuto na prikazu i dodatno naglašava hrabrost i vojnički duh Petra Zrinskog – prikazavši ga kao hrvatskog plemića koji je spreman na krajnju žrtvu za svoju zemlju, vjeru i čast. Na grafici su otisnuti i stihovi na njemačkom jeziku Sigmunda von Birkena, njemačkog književnika (Wildstein, danas Skalna, Češka, 1626. - Nürnberg, 1681) koji je pripadao nürnberškomu pjesničkom krugu.
Portret Nikole VII. Zrinskog je izradio njemački graver Jacob von Sandrart 1664. godine koji prikazuje slavnog hrvatskog bana kao konjanika u oklopu, u dinamičnoj i ratničkoj pozi. Odjeven je u raskošnu vojnu odoru s kacigom ukrašenom perjanicom te desnom rukom zamahuje dugačkim mačem dok pod konjskim kopitama leži dekapitirani neprijateljski vojnik. U pozadini se nazire prizor bitke protiv Osmanlija, čime se dodatno ističe uloga Nikole VII Zrinskog kao branitelja kršćanske Europe. Portret odiše baroknom dramatičnošću i slavljenjem vojne časti te predstavlja važan vizualni doprinos oblikovanju javne slike Nikole VII. Zrinskog u europskom kontekstu druge polovice 17. stoljeća. Njegovo geslo „SORS BONA NIHIL ALIUD“, koje više naglašava dobru sudbinu i duhovni stav, otisnuto je na grafici kao i stihovi na njemačkom jeziku Sigmunda von Birkena, njemačkog književnika i pjesnika (Wildstein, danas Skalna, Češka, 1626. - Nürnberg, 1681).
Radi pohrane povlastica i drugih najvažnijih isprava Kraljevina Slavonije i Hrvatske, kraljevinski je blagajnik Ivan Zakmardi Dijankovečki prema saborskoj odluci dao načiniti škrinju od hrastovine. Škrinja, koja se službeno nazivala Škrinja povlastica Kraljevine, dovršena je 1643. godine. Otvarala se trima ključevima, od kojih je jedan pripadao banu, drugi prabilježniku, a treći podbanu. Nakon nastanka čuvala se u sakristiji zagrebačke katedrale sve do 1763., kada je odlukom Sabora premještena u Kraljevinsku kuću (Domus regnicolaris) na istočnoj strani Trga sv. Marka, a potom 1809. u Banske dvore. Dovršetkom zgrade Nacionalne i sveučilišne knjižnice 1913., u sklopu koje se nalazio Zemaljski (danas Hrvatski državni) arhiv, skrasila se na Trgu Marka Marulića. Prema uvriježenom mnijenju Škrinja povlastica smatra se začetkom Arhiva. Na svojoj je prednjoj strani urešena grbovima Kraljevine Hrvatske i Kraljevine Slavonije, dok se na vanjskoj strani njezina poklopca nalazi natpis Regni Sclavoniae (Kraljevine Slavonije). Oblikom šahiranoga grba s rasporedom polja 4 x 4 i heraldički početnim srebrnim poljem, prikaz je grba Kraljevine Hrvatske, dok grb Kraljevine Slavonije odgovara prikazu opisanom u grbovnici koju je plemićima Kraljevine Slavonije dodijelio kralj Vladislav II. Jagelović. Otvaranjem Škrinje povlastica na unutarnjoj se strani poklopca otkrivaju cvjetnim uzorkom optočeni zapisi osoba koje su u vrijeme njezina nastanka obnašale svjetovne i crkvene službe i stihovi koje je Ivan Zakmardi posvetio svojoj predragoj domovini Slavoniji i Hrvatskoj.
Župna crkva u Pokupskom (1736. – 1739.) ubraja se u red najznačajnijih baroknih cjelina u sklopu umjetničke baštine kontinentalne Hrvatske. Osobito je važna zbog svojega inovativnoga arhitektonskoga rješenja, ali i ikonografskoga programa glavnoga oltara čiju je izvedbu – kao i izgradnju sāme crkve – naručio zagrebački biskup Juraj Branjug (Zagorska Sela, 1677. – Zagreb, 1748.; biskup 1723. – 1748.). Crkva je podignuta na biskupskom posjedu uz rijeku Kupu, u blizini ruševina grada Steničnjaka. Središnji dio retabla glavnoga oltara zauzima kiparski ansambl kojim dominira velika figura Svetoga kralja Ladislava s helebardom, i razvedenim štitom s povijesnim ugarskim grbom (dvostruki križ). Kralju zdesna je skulptura kraljice Jelene, odjevene u raskošnu halju i okrunjenu visokom krunom. Gestom raširenih ruku upućuje na do nogu odložen štit na kojem su izvorno bili prikazani grbovi triju kraljevstava (Hrvatske, Slavonije i Dalmacije). Slijeva kralju, smješten je pak anđeo s kartušom koja je nekoć nosila kronografski latinski napis: »REX SANCTE, QVAE VERA IMBVISTI FIDE, HAEC TVERE, ET SERVA REGNA« (Sveti kralju, čuvaj i spasi ova kraljevstva, koja si poučio pravoj vjeri).
Portreti hrvatsko-ugarskih kraljeva: Stjepan Arpadović, Ladislav I. Arpadović, Andrija II. Arpadović, Bela IV. Arpadović, Koloman Arpadović, Matija Korvin radio je nepoznati slikar u 18. st.
Djelo Ivana Lučića (Trogir, 1604. – Rim, 1679.), o povijesti Dalmacije i Hrvatske, smatra se prvim znanstveno-kritičkim djelom hrvatske historiografije. U pisanju ovog djela Lučić se služio građom iz arhivâ, gradskih kancelarija, javnih i privatnih knjižnica te djelima pisaca od kojih su neka poznata samo na temelju njegovih prijepisa. Svojim povijesnim djelom o Kraljevstvu Dalmacije i Hrvatske Lučić je stekao atribut „otac hrvatske historiografije“ i kasnije je imamo izniman utjecaj na domaću historiografiju. Djelo De regno Dalmatiae et Croatiae libri sex dovršeno je 1662., a prvo izdanje objavljeno je 1666. u Amsterdamu. Nakon prvog izdanja u Amsterdamu su objavljena još dva izdanja: 1667. i 1668., pri čemu je ovo posljednje amsterdamsko izdanje ujedno i najpotpunije. Uz Index rerum notabilium i Errata sic corrigenda, izdanje iz 1668. sadrži rodoslovlja hrvatskih knezova i kraljeva, ispravljenu naslovnu stranicu i šest povijesnih karata Ilirika koje čine prvi hrvatski atlas. Šesta karta u tom izdanju, nazvana Illyricum hodiernum, posvećena je hrvatskom banu Petru Zrinskom. U svojem povijesnom djelu Lučić je obuhvatio zbivanja iz prošlosti Dalmacije od rimskog doba do 1480. Svoje povijesno djelo o Kraljevstvu Dalmacije i Hrvatske Lučić je, u skladu s načelima onovremene erudicije, držao privremenim postignućem.
Galerija vladara mahom je prikazana na konju – u kontekstu onodobnih konvencija vladarske ikonografije. Serija akvareliranih crteža Slike ilirskih, hrvatskih, srpskih i bosanskih vladara uključuje povijesne i legendarne ličnosti u širokom kronološkom luku od antičkog Ilirika do renesanse, od mitološkog Ilirija sina Kadmusova, preko cara Dioklecijana, svetoga pape Gaja, likova iz Ljetopisa popa Dukljanina, pa do hrvatskoga bana Pavla Šubića, srpskoga kralja Vukašina Mrnjavčevića, ugarsko-hrvatskog kralja Ludovika I. Anžuvinca, ili bosanskog kralja Stjepana Tomaša Kotromanića. U tom društvu je i 15 hrvatskih vladara narodne dinastije: Porin, Porga, kneževi Mislav, Trpimir, Domagoj, Zdeslav i Branimir, neretljanski kneževi Družak i Ljudislav, Mihajlo Višević, kraljevi dinastije Trpimirovića Mihajlo Krešimir II., Držislav, Petar Krešimir IV., Dmitar Zvonimir, a u nizu se našao i Slavac. Nakon njih dolazi niz ugarskih kraljeva koji su vladali ilirskim zemljama, a započinje sa sv. Ladislavom.
U ovoj seriji nedostaju barem četiri crteža vladara, među njima i – kralj Tomislav. Upravo je nedavno, pred ovu izložbu, „pronađen“ crtež kralja Tomislava u Zavičajnom muzeju u Ozlju, koji stilom i dimenzijama odgovara našoj seriji. To je zasad najraniji prikaz kralja Tomislava u likovnim umjetnostima.
Karta Ilirika (Illyricum hodiernum) s prikazanim područjem Hrvatske, Slavonije, Dalmacije i Bosne s označenom granicom teritorija pod vlašću Osmanlija. Na teritoriju pod osmanskom vlašću ucrtane su granice sandžaka, a na području istočne jadranske obale označene su granice mletačkih posjeda i Dubrovačke Republike. Povijesne granice hrvatskih zemalja na karti označene su na sljedeći način: područje Slavonije prikazano je između rijeka Drave i Save, Hrvatske južno od rijeke Save do Velebita, a Dalmacije od Labina u Istri do rijeke Bojane na jugu.
Karta Illyricum hodiernum prvi je put objavljena 1668. u Lučićevom djelu kao šesta karta s prikazom granica Ilirika koje je 1653. utvrdila Rimska rota. Kartu ukrašenu grbovima povijesnih zemalja i s posvetom banu Petru IV. Zrinskom .Uz gornji rub karte prikazani su grbovi Bosne, Dalmacije, Slavonije i Hrvatske. Naslov karte nalazi se u kasnorenesansnoj kartuši u donjem lijevom uglu
Viteško-junački ep Osman je najvažnije djelo Ivana Gundulića (Dubrovnik, 1589. – Dubrovnik, 1638.) i vrhunac njegova književnoga stvaralaštva. Gundulić ga počinje pisati 1621., kad su u Dubrovnik počele stizati vijesti o Turcima koji su pripremali pohod protiv Poljske i kad je već bio poznat ishod povijesne bitke kod Hoćima.
Gundulić je u epu opjevao poljsko-turski sukob kod Hoćima 1621. i pogibiju mladoga sultana Osmana 1622. godine, kada ga u Carigradu ubijaju pobunjeni janjičari. U samom epu razabiru se tri glavne radnje. Jedna radnja pripovijeda o hoćimskoj bitki, druga radnja pripovijeda o putovanjima dvaju turskih poslanika Ali-paše i Kazlar-age. Ali-paša putuje u Varšavu da sklopi primirje s Poljacima, a Kazlar-aga putuje na Balkan da Osmanu nađe ženu plemenita roda. Treća radnja pripovijeda o pobuni janjičara u Carigradu i o Osmanovu smaknuću. Gundulićev Osman od svojeg se nastanka u prvoj polovici 17. stoljeća pa sve do prvog objavljivanja 1826. godine čitao u prijepisima. Nažalost, sudbina izvornoga rukopisa Gundulićeva epa ostala je nepoznata.
Najznačajnije djelo Andrije Kačića Miošića (Brist, 1704. – Zaostrog,1760.), vjerskoga pisca i epika, bilo je Razgovor ugodni naroda slovinskoga. Bila je to jedna od najčitanijih i najizdavanijih knjiga hrvatske dopreporodne književnosti. Ovo žanrovski teško odredivo djelo prvi je put objavljeno 1756. godine i sadržavalo je 41 pjesmu. Drugo prošireno izdanje djela, čije je tiskanje nadgledao sam Kačić, objavljeno je 1759. godine i sadrži 136 pjesama. Njegovi asimetrični epski deseterci ostvareni su štokavskom ikavicom. U prvim dijelovima knjige, u kojima je tema srednjovjekovna povijest slavenskih naroda, prevladava proza nad stihom. U drugom je dijelu knjige obratno: autor je usredotočen na kršćansko-turske sukobe pa događaje najčešće prikazuje pjesmama. Najprije se bavi ugarsko-turskim i mletačko-turskim sukobima u 15. i 16. stoljeću i to u krajevima udaljenima od njegova zavičaja. Potom se sve više usmjerava na sukobe u Dalmaciji u doba mletačko-turskih ratova u 17. i 18. stoljeću. Kačićeve su pjesme prevođene i na druge europske jezike (latinski, bugarski, češki, poljski, slovački, ruski, makedonski, albanski i mađarski).
Portret Marije Terezije Habsburg Lothringen, rimsko-njemačke carice i hrvatsko-ugarske kraljice (1740.-1780.) izrađen je u vrijeme Rata za austrijsku baštinu dok je na međunarodnom planu još trajao proces konsolidacije njezine vlasti. Na hrvatskom pak planu, riječ je o vladarici čije su modernizacijske mjere pružile podvojene rezultate, osobito izazvavši otpor među plemstvom u pogledu rastućega centralizma i germanizacije.
Portret Josipa II. Habsburga Lothringena, rimsko-njemačkoga cara i de facto hrvatsko-ugarskoga kralja (1780.-1790.) koji je poricao pravo hrvatskoga i ugarskoga dijela monarhije na zasebni formalno-pravni status pa se stoga nije dao ni okruniti krunom Svetoga Stjepana. Tijekom njegove vladavine provođeni su dramatični reformski zahvati u duhu prosvijećenoga apsolutizma. To je kod hrvatskoga i ugarskoga plemstva izazivalo snažni otpor koji je naposljetku, zahvaljujući neuspjeloj vojnoj kampanji protiv Osmanskoga Carstva, rezultirao povlačenjem gotovo svih donesenih reformi.
Portret je čuvanje uspomene na neku osobu, te predstavljanje te osobe u najboljem svjetlu. Portet Josipa II Habsburga Lothringena prikazan je u poluprofilu, raskošno odjeven kako i priliči jednom kralju.
Grbovnica Martinu Kneževiću (1708.-1781.), izdana je 1763. godine u Beču, kojom mu je carica Marija Terezija dodijelila barunski naslov u obliku knjige s tekstom na latinskome jeziku. Naslov je Knežević zaslužio zbog zasluga u ratovima protiv Osmanlija, u Ratu za austrijsko naslijeđe te u Sedmogodišnjem ratu, a potvrdio ga je Sabor Kraljevina Dalmacije, Hrvatske i Slavonije. Upisan je u Knjigu plemstva 1766. na sjednici Zagrebačke županije. Njegova kći Marija Cecilija, udana za Josepha Portnera von Höfleina, bila je baka bana Josipa Jelačića. Martin Knežević bio je pripadnik vojnoga plemstva koje je izniklo iz zapovjednog kadra Vojne krajine, koja je, izgubivši primarnu obrambenu funkciju protiv Osmanlija, habsburškim vladarima služila kao izvor krajiških vojnika za ratove po Europe.
Poprsje Napoleona Bonapartea kao konzula nekoć je pripisivano Antoniju Canovi (1757.-1822.). U međuvremenu utvrđeno je da vjerojatno predstavlja interpretaciju neodređenoga autora po djelu francuskoga kipara Jean-Antoinea Houdona (1741.-1828.). Mirom u Požunu 1805. godine Napoleonova vlast obuhvatila je, među ostalim, Istru, Dalmaciju i Boku kotorsku, dok se mirom u Schönbrunnu 1809. godine proširila na teritorije od mora do Save, uslijed čega su uspostavljene Ilirske pokrajine (1809.-1813.). Napoleonovi ratovi u geopolitičkom i društvenom pogledu značajno su redefinirali prostore istočne obale Jadrana i njezine unutrašnjosti, kako ukinućem Mletačke i Dubrovačke Republike, tako različitim infrastrukturnim i kulturnim projektima.
Stolić stilski pripada drugoj polovini 19. stoljeća kada u Francuskoj za vladanja Napoleona III., dolazi do obnove interesa za Napoleona I., što je uključivalo i povratak empire stila.
Ovaj prvenstveno dekorativni komad namještaja, koji se mogao koristiti kao salonski stolić ili guéridon (stolić za svijećnjak), imitacija je vrste okruglih jednonogih stolova s oslikanim porculanskim medaljonima iz prve polovine 19. stoljeća, koji su postali vrlo popularni u vrijeme vladavine Napoleona III. Ovaj primjerak s prikazima u medaljonima inspiriran je tzv. Austerlitz stolom, također nazivanim „Maršalovim“ stolovima, izrađenim po narudžbi samog Napoleona I. u manufakturi Sèvres. Likovna kompozicija ploče stola prikazuje u središnjem djelu medaljon Napoleona, prikazan do pasa u oficirskoj odori, okružen portretima 18 njegovih generala među kojima su, prema djelomično sačuvanim potpisima na medaljonima, prikazani: Suchet, Soult, Mortier, Lannnes, Ney, Bessières, Massena, Duroc, Murat, Berthier i Davout. Medaljoni su umetnuti u brončani okvir stola ukrašen biljnim ornamentima i Napoleonovim inicijalima „N“. Na svakom kraku trostrano oblikovanog drvenog postolja su labudovi od pozlaćene bronce, a na stranama stupa krilate božice.
Slavni francuski maršal Auguste Marmont (1774.–1852.), bio je od 1806. godine vojni zapovjednik Dalmacije, 1807. godine dobio je titulu duc de Raguse, a 1808. godine proglasio aneksiju Dubrovačke Republike. Od 1808. do 1811. godine obnašao je dužnost generalnoga guvernera Ilirskih pokrajina, pokrenuvši niz reformskih procesa na polju civilne uprave, a posebice cestogradnje, školstva i afirmacije hrvatskoga jezika. O iskustvima francuske administracije u hrvatskim zemljama pisao je u svojim „Putovanjima“ i „Memoarima“ vojvode od Dubrovnika.
Nastupni proglas generala Gabriel Jean Joseph Molitora je bio namijenjen distribuciji u dalmatinskim općinama kao sredstvo informiranja stanovništva o uspostavi nove francuske vlasti, te njeno pripajanje Kraljevini Italiji s ciljem osiguranja stabilnosti i kontinuiteta uprave tijekom prijelaznoga razdoblja Tiskan trojezično, potvrđuje francuska nastojanja o promicanju narodnog jezika u razdoblju francuske uprave.
Autor ovoga Atlasa je francuski hidrograf i pomorski istraživač, član Francuske akademije znanosti Charles Francois Beautemps-Beaupré (1766.-1854.). Godine 1806. Beaupré je po nalogu Napoleona poslan na istočnu obalu Jadrana sa zadaćom da obavi hidrografske izmjere. Nakon šest mjeseci završen je unikatni rukopisni atlas izuzetne umjetničke i znanstvene vrijednosti, vrijedan povijesni izvor za istraživanje hrvatske obale. Atlas je napravljen osobno za samog Napoleona, što je navedeno u pripadajućem izvještaju. Mjerenje je izvršeno na zapadnoj obali Istre i dalmatinskoj obali, najjužnije do Splita, prostora koji su u to vrijeme nadzirali Francuzi. Atlas je također vrijedan dokument prve znanstveno utemeljene hidrografske izmjere Jadrana u povijesti i nezaobilazan izvor znanstvenog proučavanja Hrvatskog Jadrana. Dodatak atlasu rukopisni je izvještaj od 65 stranica.
Prve novine na hrvatskome jeziku bile su upravno-političke novine. Izlazile su za vrijeme francuske uprave u Dalmaciji 1806. – 1810. i bile su službeni list tadašnje francuske uprave. Novine su bile dvojezične, s dvojezičnim naslovom Kraljski Dalmatin – Il regio Dalmata. Tekst je bio prelomljen u dvama stupcima: lijevi je stupac bio na talijanskome, a desni na hrvatskome jeziku. Iz lijevoga stupca prevodili su se na hrvatski samo oni dijelovi teksta za koje se smatralo da su potrebni kao informacija širim slojevima, npr. proglasi, naredbe, članci o političkim i vojnim događajima i o poljoprivredi. Često su u novinama izlazili i hvalospjevi Napoleonu Bonaparteu. Nejednak omjer talijanskoga i hrvatskoga dijela novina sve vidljiviji je 1809. godine, a nauštrb hrvatskoga teksta. On se sve više skraćuje u kasnijim brojevima, a gotovo i sasvim reducira godine 1810. List su uređivali Bartol Benincasa, Ivan Kreljanović Albinoni i Nikola Dominik Budrović. Tekstove su s talijanskoga na hrvatski prevodili zadarski franjevci Andrija Kadčić i Paško Jukić te dominikanac Nikola Dominik Budrović, koji je list i uređivao.
Ignjat Gyulay Maros-Németh (1763.-1831.) obnašao je dužnost hrvatsko-slavonsko-dalmatinskoga bana od 1806. do 1831. godine. Na bansku čast ustoličio ga je zagrebački biskup Maksimilijan Vrhovac, predavši mu bansku zastavu i žezlo, o čijem su trošku i izrađene obje banske insignije. Zbog toga se i pretpostavlja da je žezlo izrađeno u Zagrebu. Gyulayevo žezlo ima okruglu glavicu s dužim vratom, ukrašenu aplikacijom biljnih motiva na tjemenu i središnjem obodu, s ukrasom latica na vratu. Oduži držak ukrašen je s pet prstena. Njegovo se žezlo nosilo 1919. prigodom prijenosa posmrtnih ostataka Petra Zrinskog i Frana Krste Frankopana iz Bečkoga Novog Mesta u zagrebačku katedralu. Gyulay je pokopan u crkvi sv. Katarine u Zagrebu.
Franjo Vlašić (1766.-1840.) imenovan je hrvatsko-slavonsko-dalmatinskim banom 1832. godine, a ustoličio ga je zagrebački biskup Aleksandar Alagović. Godine 1839. i 1840. suprotstavio se uvođenju mađarskoga jezika kao službenoga u Hrvatskoj, podnijevši predstavku i molbu caru Ferdinandu I. (V.) da se ta odluka ne provede, čemu je car i udovoljio.
Banska zastava predstavljala je vojnu vlast bana, dok je žezlo simboliziralo njegovu sudsku vlast. Žezlo bana Franje Vlašića ima na dužem dršku nasađenu kruškoliku glavicu koja je podijeljena u tri šira i tri uža polja te ukrašena rozetama, šiljcima te dragim i poludragim kamenjem. Na vrhu se nalazi kruna sv. Stjepana.
Krunidbena zastava izrađena za svečani čin krunjenja Ferdinanda V. 1830. godine u Požunu za ugarsko-hrvatskoga kralja, prema ustaljenoj shemi: u obliku konjaničkih zastava s karakterističnim završetkom (tzv. lastavičji rep), sa slikanim grbom i natpisom. Na aversu je natpis na latinskome: „FERDINANDUS V IN / REGEM HUNGARIAE / CORONATUS POSONII / DIE […] SEPT. / 1830.“ Na reversu je okrunjeni hrvatski grb (šahovnica), iznad kojega je natpis na latinskome: „CROATIÆ“. Rubovi zastavnih polja oslikani su biljnim ukrasima. Koplje je obojeno spiralno crveno-bijelo-zeleno, a vršak koplja nije sačuvan.
Ovaj tip zastave izrađivao se za krunidbene ceremonije Habsburgovaca za ugarsko-hrvatske kraljeve, na kojima su sudjelovali hrvatski banovi i predstavnici velikaškog staleža. Prve hrvatske krunidbene zastave javljaju se za vrijeme krunidbe Ludovika II. Jagelovića 1508. godine, također u Požunu, a nakon krunidbe Rudolfa II. 1573. godine sve kraljevske zemlje dobivaju svoju krunidbenu zastavu i sudjeluju u činu krunidbe. Za svaku novu krunidbu izrađivala se nova zastava. Vladavina Ferdinanda V. završila je abdikacijom krajem 1848. uslijed revolucionarnih zbivanja u Monarhiji, u korist njegovog tada osamnaestogodišnjeg nećaka Franje Josipa I. koji će uvelike obilježiti hrvatsku povijest u drugoj polovici „dugoga“ 19. stoljeća.
Slika Matica hrvatska MDCCCXXXXII, dovršena je 1903. godine, izrađena povodom šezdesete obljetnice osnutka 1902. godine. Slika prikazuje osnivače na okupu kompozicijski poredane oko naziva institucije i godine njezina osnutka. U kontekstu Ivekovićeva opusa slika je unikat po načinu oblikovanja likova, odnosno korištenju kompaktnijih obojanih ploha i primjeni ornamentiziranog geometrijski zadanog okvira. Specifično slikarsko rješenje sugerira utjecaj tadašnjih inenacionalnih stilova – primjerice Jugendstil postera, posebice u slikanju stabala u pozadini i pčela u donjem lijevom i desnom kutu. Historijska rekonstrukcija pritom je ograničena tek na lica istaknutih pojedinaca i njihove karakteristične devetaeststoljetne draperije. Slika je zagasita kolorita izuzev u motivima pčele matice zlatno sivih boja smještenih u donjim kutovima slike te ornamentiranog obruba slike koji prizivaju duh secesije.
Grafički portreti istaknutih osoba ilirskoga pokreta; u sredini dva veća medaljona Janka Draškovića i Ljudevita Gaja, uokolo manji medaljoni s lijeva na desno: Stanko Vraz, Pavao Štoos, Stjepan Ivičević, Božidar Petranović, Dragutin Rakovac, Ante Kuzmanić, Ferdo Livadić, Fran Kurelac, Dimitrije Demetar / Antun Nemčić, Mate Topalović, Vjekoslav Babukić, Antun Mažuranić, Ivan Mažuranić, Ljudevit Vukotinović, Ivan Kukuljević, Bogoslav Šulek, Luka Ilić, Ognjoslav Utješenović, Mijat Stojanović / Matija Ban, Petar Preradović, Ivan Trnski, Medo Pucić // Josip Marić, Andrija Torkvat Brlić, Antun Mihanović, Ivan Krizmanić / Škender Zdenčaj, Matija Mesić, Jurica Oršić, Albert Nugent // Metell Ožegović, Franjo Žigrović, Sidonija Rubido, Ambroz Vranyczany / Šime Ljubić, Matija Smodek, Nikola Zdenčaj, Vladislav Vežić, Nikola Vranyczany, Albert Štriga, Vatroslav Lisinski, Josip Jelačić, Ferdo Rusan, Juraj Tordinac, Jakov Užarević / Stjepan Ilijašević, Dragojla Jarnević, Grga Martić, Petar Bućar, Aleksa Praunsperger, Franjo Kulmer, Ivan Padovec, Davorin Trstenjak, Mirko Ožegović, Dragutin Seljan. Dolje naslov: „Muževi ilirske dobe (1835-1850.)”. List je 1885. godine bio otisnut za zbornik „Slava preporoditeljem“.
Intendant Stjepan Miletić želio je da svečani zastor za otvorenje novoga kazališta 1895. izradi slikar Vlaho Bukovac. Danas poznatom pod imenom Hrvatski preporod, zastoru je bio radni naslov Slavlje narodne lirike i dramatike, a stvarni Preporod hrvatske književnosti i umjetnosti. Za temu svečanoga zastora Miletića je vodila misao o kulturnom objedinjenju dvaju hrvatskih središta – Dubrovnika i Zagreba. Prednji plan kompozicije čini predvorje antičkoga hrama gdje sjedi slavni dubrovački pjesnik Ivan Gundulić kojega krune vile i geniji, a u poklonstvo mu dolaze hrvatski preporoditelji 19. stoljeća na čelu s Ljudevitom Gajem. Posebnu skupinu čine tri znamenita kazališna umjetnika – Josip Freudenreich i tada još aktivni slavni glumci Adam Mandrović i Marija Ružička Strozzi. U pozadini s lijeve strane vide se obrisi Dubrovnika i kule Minčete te puk iz dubrovačke okolice koji slavi slobodu, a u desnoj pozadini vide se obrisi Zagreba i stanovnika sjeverne Hrvatske. Spajanje Hrvata sa sjevera i juga na kompoziciji Bukovčeva zastora postalo je simbolom ideje hrvatskoga zajedništva.
Grafički portret Ljudevita Gaja, neformalnoga vođe hrvatskoga narodnog preporoda i ilirskoga pokreta, čije su izdavačke i političke aktivnosti 1830-ih i 1840-ih godina imale za cilj povezati hrvatski povijesni i ilirski, odnosno južnoslavenski, kulturni prostor. Kao spiritus movens čitave generacije preporoditelja Gaj je obilježio rani period konstituiranja hrvatske nacije sažet u krilatici „Da Bog živi konstituciju ugarsku, kraljevinu Hrvatsku i narodnost ilirsku!“. Njegove „Novine horvatske“ s tjednim književnim prilogom „Danica horvatska, slavonska i dalmatinska“ predstavljale su bitan, a u nekom trenutku i presudan, čimbenik standardizacije hrvatskoga književnog jezika temeljenoga na dubrovačkoj književnoj tradiciji i štokavskom narječju.
Ilustrirani reklamni letak Ljudevita Gaja kojim je obavijestio javnost kako je od 1. siječnja 1838. otvorio tiskaru u Zagrebu te prima narudžbe za veće knjige i sitni tisak koji je izrađivao brzo i povoljno. Osnivanjem Narodne tiskarnice Ljudevita Gaja došlo je do značajnih inovacija u tiskarstvu jer je Gajeva tiskara raspolagala tipografijom visoke kvalitete. Letak svojim oblikovanjem svjedoči o opremljenosti tiskare Didotovim slovima – antikvom, reklamnim ukrašenim slovima, linijama okvira i uglova izvedenih u klasicističkom stilu te vinjetama karakterističnim za razdoblje bidermajera i romantizma. Buđenje nacionalne svijesti i početak gospodarskoga razvoja u našim krajevima doveli su do velike potražnje za različitim oblicima sitnoga tiska, čija je proizvodnja naglo porasla nakon proglašenja slobode tiska u ožujku 1848. U tom je razdoblju tiskan veliki broj letaka, proglasa i objava pojedinaca, skupina i službenih vlasti s ciljem oblikovanja javnoga mnijenja, a u tome su važnu ulogu imale tiskarnice. Isti je reklamni letak tiskan i na njemačkom jeziku.
U Budimu je objavljena knjižica s djelom Ljudevita Gaja o pravopisnoj reformi. Djelo je na hrvatskome jeziku, a naslovna je stranica otisnuta s usporednim hrvatskim i njemačkim naslovom: Kratka osnova horvatsko-slavenskoga pravopisanja, polag mudroljubneh, narodneh i prigospodarneh temeljov i zrokov – Kurzer Entwurf einer kroatisch-slavischen Orthographie nach philosophischen, nazionälen und ökonomischen Grundsätzen
Po Gajevu bi se prijedlogu palatali bilježili s dijakritikom umjesto digramom, što je dotada bila praksa. Za bilježenje palatala č, ž, š i nj Gaj predlaže tildu (˜) iznad slova c, z, s i n, dok za bilježenje palatala lj, nj i đ predlaže kvačicu (ˇ) iznad slova l, n i d. Ovakav je način pisanja raširen među zapadnim slavenskim narodima i ako bude usvojen, hrvatska bi knjiga bila čitana među Poljacima i Česima. Uz to, susjedni bi se „Šlavonci, Dalmatinci, Štajerci, Kranjci i Korušci“ priklonili novomu pravopisu. Ovo su Gajevi narodni razlozi reforme. Prema Gajevu prijedlogu, za svako bi se slovo rabio jedan znak, što bi smanjilo i troškove slaganja i tiskanja. Naime, u tiskarama Carstva (Beč, Prag, Budim i Pešta) već postoje izrezbarena slova i rabilo bi se samo jedno slovo umjesto dva. Ovo bi bili ekonomski razlozi pravopisne reforme. Gajev pravopisni prijedlog pridonio je ukidanju pravopisne šarolikosti u hrvatskim zemljama te pripomogao uvođenju novoštokavske osnove kao temelja modernom hrvatskom jezičnom standardu.
Prve novine na hrvatskome jeziku počinju izlaziti 1835. godine pod naslovom Novine horvatzke. Njihovi izlaženje pokrenuo je Ljudevit Gaj u sklopu preporodnih nastojanja. Prvi broj izlazi 6. siječnja 1835. – prema starim kajkavskim nazivima za mjesece bio je to 6. prosinac. Novine su izlazile dvaput tjedno i u prvom su godištu njihova izlaženja objavljena 104 broja. U drugomu godištu novine mijenjaju naziv pa od 1836. do 1843. izlaze pod naslovom Ilirske narodne novine na štokavskomu narječju i prema novomu pravopisu. Posljednji su put novine pod tim naslovom izašle 18. I. 1843. da bi se od 21. siječnja 1843. njihovo izlaženje nastavilo pod naslovom Narodne novine. Posljednji broj pod tim naslovom objavljen je 6. ožujka 1844. da bi već 9. ožujka 1844. novine nastavile izlaziti kao Novine horvatsko-slavonsko-dalmatinske. Od 2. siječnja 1847. novine nastavljaju izlaziti pod naslovom Novine dalmat.-horvatsko-slavonske i pod tim naslovom izlaze do 1849. Kao književni prilog novinama 1835. – 1849. izlazila je Danica. Od 2. srpnja 1849. novine izlaze pod naslovom Narodne novine, i to svaki dan osim nedjeljama i praznicima. Od 1850. Narodne novine postaju „zvaničnim iliti službenima za Hrvatsku i Slavoniju“ (kako je objavljeno u broju 1 od 1. siječnja 1850.) i do 1918. bile su službeni informativno politički list tog dijela Hrvatske. Tu su ulogu zadržale i u Kraljevini SHS te u Kraljevini Jugoslaviji (za Savsku banovinu). Nakon toga bile su službeni list Banovine Hrvatske, Nezavisne Države Hrvatske te Hrvatske dok je bila u sastavu Jugoslavije. Od 1990. Narodne novine službeni su list Republike Hrvatske, a izdaju ih poduzeće Narodne novine d. d., sa sjedištem u Zagrebu.
Prvi hrvatski književni časopis Danicza počinje izlaziti u Zagrebu 1835. godine, kao tjedni prilog Novina horvatskih. Časopis je s kratkim prekidom izlazio od 1835. do konca 1867. godine. U prvome godištu izlazi pod naslovom Danica horvatska, slavonska i dalmatinska da bi u drugome godištu izlaženja promijenio naziv u Danica ilirska i pod tim nazivom izlazi sve do 1843. godine. Nakon zabrane ilirskoga imena časopis od 21. I. 1843. opet izlazi kao Danica horvatska, slavonska i dalmatinska i pod tim će naslovom izlaziti sve do konca četrnaestoga godišta. U petnaestomu godištu izlaženja časopis od 2. I. opet izlazi kao Danica ilirska. Posljednji broj časopisa pod ovim naslovom objavljen je 30. VI. 1849. godine. Nakon stanke od četiri godine časopis ponovno počinje izlaziti 1853. i u cijelomu šesnaestomu godištu objavljen je pod naslovom Danica. Zbog slaba interesa časopis je prestao izlaziti da bi od 1863. do 1867. nastavio izlaziti pod naslovom Danica ilirska. Pokretač časopisa te urednik i izdavač u svim fazama njegova razvoja bio je Ljudevit Gaj. Osim njega, časopis su uređivali i drugi istaknuti pripadnici hrvatskog narodnog preporoda (Antun Mažuranić; Dragutin Rakovac, Vjekoslav Babukić, Bogoslav Šulek i Dimitrija Demeter).
Hrvatski povjesničar, književnik, bibliograf i političar Ivan Kukuljević Sakcinski (1816. – 1889.) održao je prvi govor na hrvatskome jeziku. Bilo je to u Hrvatskome saboru dana 12. svibnja 1843. godine. U njemu traži da hrvatski jezik bude uveden u službenu uporabu i u javni život. Također, spominje i osnivanje katedri za poučavanje i učenje hrvatskoga jezika. Kukuljevićev govor na hrvatskome jeziku objavljen je u časopisu Branislav, koji je izlazio u Beogradu od sredine listopada 1844. do sredine veljače 1845. godine. Pokrenuo ga je i uređivao Bogoslav Šulek, koji je ujedno bio i autor najvećeg broja članaka. Branislav je izlazio u Beogradu zbog nesnosne cenzure koju su u Zagrebu provodili Stjepan Moyses i Josip Mátsik. Hrvatski će sabor o uvođenju hrvatskoga jezika u službenu uporabu raspravljati 1847., četiri godine nakon što je Kukuljević održao svoj govor. U Zagrebu je Kukuljevićev saborski govor na hrvatskome jeziku tiskan tek 1861. Objavio ga je Đuro Deželić u knjizi Ivan Kukuljević Sakcinski (Zagreb, 1861).
U trinaestome godištu izlaženja Narodnih novina godine 1847. objavljen je letak prigodnoga sadržaja i pod naslovom Slava Saboru Trojedne Kraljevine. Letak je objavljen povodom saborske odluke o uvođenju hrvatskoga jezika u službenu komunikaciju. Ovo uvođenje hrvatskoga jezika kao službenoga vrijedilo je tada samo za bansku Hrvatsku i Slavoniju, dok će se u drugim dijelovima hrvatskoga jezičnog područja (Vojna krajina, Dalmacija, Istra) hrvatski jezik tek postupno približavati statusu službenoga jezika.
…uz narodni duh, narodni jezik, neka vlada i narodna nošnja!
Surka i poculica pripadale su Josipi Vancaš. Ženske surke imale su narodne uzore, a bile su od bijeloga sukna s crvenim i modrim vezivom u skladu s bojama hrvatske trobojnice, a na kosu se stavljala poculica vezena narodnim motivima u više boja. Poculici je Josipa Vancaš nosila na svečanosti ustoličenja bana Josipa Jelačića 1848. Nadimak „majčica Ilira“ nadjenuo joj je odvjetnik dr. Josip Vraniczany – Dobrinović jer je njen dom u Opatičkoj 21 u Zagrebu bio popularno sastajalište iliraca.
Surka i ilirska crvenkapa bili su karakteristični odjevni predmeti narodnoga odela ili narodne
nošnje kako su ih ilirci nazivali. Crvena vrećasta kapa sa simbolima ilirskoga pokreta, šesterokrakom zvijezdom i polumjesecom, i ilirska surka, gornji kaput jednostavnoga kroja u smeđoj, bijeloj, crvenoj ili modroj boji s gajtanima i metalnim aplikacijama u obliku ilirskih amblema, imale su političku i ideološku funkciju. Uzor toj odori nalazi se u vojnoj i narodnoj – seljačkoj tradiciji. Ilirci su surku i crvenkapu nosili kako bi se razlikovali od političkih protivnika, tzv. mađarona koji su preferirali plemićku odjeću poput atile, crnoga kaputa s gajtanima. Odjeća se nosila u javnosti – na plesovima, svečanostima i političkim skupovima. Uvođenjem Bachovog apsolutizma 1850ih, potpuno su iščezle iz javnoga prostora.
U preporodnom razdoblju oblikuje se građanski sloj koji je preuzeo vodeću ulogu u organizaciji društvenoga života, a preporodne ideje izlaze iz okvira politike i kulture, te prodiru u svakodnevicu. Ilirski simboli, često u kombinaciji sa hrvatskim povijesnim grbom, reproducirani su na različitim uporabnim predmetima koji tako postaju medij za prenošenje preporodnih ideja. Kava se pila iz šalica s domoljubnim motivima, igralo se kartama s narodnim motivima, a plesovi su postali više od zabave, važan društveni događaj i prostor političke komunikacije. Građanski saloni također su bila popularna sastajališta iliraca, a omiljena igra bilo je kartanje. U Zagrebu su u to vrijeme djelovale čak tri tvornice karata koje su tiskale špilove s narodnim i povijesnim motivima te ilirskim simbolima. Uporabni predmeti svjedočanstva su razvijenoga društvenoga života gradova poput Zagreba, Karlovca, Varaždina koji su postali važan dio ilirskoga političkog programa usmjerenoga na buđenje nacionalne svijesti, afirmaciju materinjeg jezika i oblikovanje građanskoga sloja.
Unutar okvira ukrašenoga ilirskim grbom i grbovima Dalmacije, Hrvatske i Slavonije smješten je prizor svečanoga ulaska bana Josipa Jelačića u Zagreb prigodom uvođenja u bansku čast 4. lipnja 1848. godine. U Jelačićevoj blizini nalaze se Franjo Kulmer, na konju, te Ljudevit Gaj, Ambroz Vranyczany i Ivan Kukuljević Sakcinski u donjem desnom kutu.
Banska zastava Josipa Jelačića nošena prilikom njegova ustoličenja za bana 1848. godine, hrvatska trobojnica (crveno-bijelo-plava) konjaničkog tipa, u obliku lastavičjeg repa, obrubljena srebrnim resicama i ukrašena srebrnim kićankama na kraju. Na aversu su grbovi Trojedne Kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije, objedinjeni ilirskim simbolom i okrunjeni kraljevskom krunom. Na reversu je obiteljski grb baruna Josipa Jelačića. Koplje zastave bogato je izrezbareno i pozlaćeno, a završava vrškom u obliku ilirskog simbola. Za razliku od prijašnjih banskih zastava koje su bile jednobojne (crvene), Jelačićeva je zastava bila prva službena trobojnica Kraljevine Dalmacije, Hrvatske i Slavonije. Njezin izbor odraz je Jelačićeva državno-političkog dosega, preporodnih ambicija i nacionalno-integracijskih težnji, te vjesnik procesa modernizacije hrvatskoga građanskog društva. Smatra ju se pretečom hrvatske državne zastave.
Svečana instalacijska odora koju je nosio hrvatski ban Josip Jelačić prigodom ceremonijalnoga ustoličenja na bansku čast 4. i 5. lipnja 1848. u Zagrebu. Jelačić je u Beču dao načiniti odoru u bojama hrvatske trobojnice i nakitom sa simbolima ilirskoga pokreta. Jelačićeva odora sastoji se od crvenoga mentena, bijele dolame ukrašene gajtanima i dugmadi, plavih hlača s vezom, kalpaka, odnosno ilirske crvenkape, crne kravate i crvenih niskih čizmi s mamuzama. Kao dio odore sačuvani su i opanci remenaši koji zajedno sa crvenim ogrtačem (mentenom) i crvenkapom imaju uzor u odjeći serežana, neredovite vojno-policijske postrojbe u sastavu Vojne krajine. Bila je u skladu s banovim društvenim statusom izrađena od luksuznih materijala i upotpunjena magnatskim nakitom i trobojnom perjanicom. Stoga je ceremonija ustoličenja Josipa Jelačića bila u pojedinim dijelovima drugačija od svih prethodnih instalacija odražavajući ideologiju i program ilirskoga pokreta. Jelačićeva narodna instalacijska odora jedino je poznato cjelovito sačuvano narodno odijelo iz razdoblja Hrvatskog narodnog preporoda.
Vojno odlikovanje za hrabrost koje je utemeljila carica Marija Terezija 1757. godine, dodijeljeno banu Josipu Jelačiću 29. lipnja 1849. za zasluge u obrani Monarhije tijekom revolucionarnih zbivanja 1848. i 1849. godine. Prikazano je na poznatom Schrotzbergovom portretu bana Josipa Jelačića u instalacijskoj odori (iz 1850. godine).
Odlikovanje se sastoji od križa i lentice u bojama grba Austrijskog Nadvojvodstva (crveno-bijelo-crveno). Krakovi križa sužavaju se prema sjecištu, a ispunjeni su bijelim emajlom. Avers: u središtu je austrijski grb obrubljen bijelim emajliranim prstenastim poljem u kojem se proteže natpis od zlatnih slova: FORTITVDINI. Revers: u središnjem je polju zlatni isprepleteni stilizirani monogram vladarskoga para: MTF (Marija Terezija i Franjo I. Stjepan Lotarinški).
Slikarska interpretacija poznate sjednice Hrvatskoga sabora od 4. srpnja 1848. godine, slikara – amatera Dragutina Weingärtnera, s nizom istaknutih iliraca, preporoditelja i protagonista četrdesetosmaškoga pokreta, među kojima se ističu: Metel Ožegović, ban Josip Jelačić, Franjo Kulmer, Mirko Bogović, Janko Drašković, Herman Bužan, Ljudevit Gaj, Matija Smodek, Ivan Mažuranić, Ljudevit Vukotinović, Dragojlo Kušlan, patrijarh Josif Rajačić, Mirko Ožegović, Ivan Kukuljević Sakcinski, Ambroz Vranyczany, Josip Juraj Strossmayer te Petar Preradović. Na sjednici ban Josip Jelačić traži od prisutnih zastupnika sredstva za financiranje obrane i naoružavanje hrvatske vojske, a oni se spremno odazivaju prilaganjem nakita i novca.
Bansko pismo kojim je Jelačić stanovništvu kraljevine Hrvatske i Slavonije objavio kako su kmetovi oslobođeni urbarijalnih podavanja, tlake i crkvene desetine te zajamčio novostečena prava. Razaslana je s potpisom i pečatom u crvenom vosku bana Jelačića. Uredbu je Jelačić donio zbog opasnosti od seljačkih nemira jer su seljaci doznali za zakon Ugarsko-hrvatskoga sabora o ukidanju kmetstva te su počeli zauzimati plemićke dvorce. Uredba je umirila seljake, a u političkom smislu Jelačiću je omogućila da izbjegne prihvaćanje zakona Ugarsko-hrvatskoga sabora. Hrvatski sabor 1848. potvrdio je Jelačićevu odluku donošenjem Zakona o ukidanju kmetstva. Sabor je ukinuo i vlastelinsku sudbenu vlast nad kmetovima te regalna prava čime je ukinut staleški poredak.
Austrijski car i hrvatsko-ugarski kralj (1848.-1916.) Franjo Josip I. prikazan je odjeven u crvenu odoru ugarskoga konjaničkog generala, ogrnut krunidbenim plaštom svetoga Stjepana. Na obližnjem stolu rukom pridržava list s Ugarsko-hrvatskom nagodbom kojom je reguliran državnopravni status Hrvatske, od tada Trojedne Kraljevine, kao autonomne jedinice unutar Austro-Ugarske Monarhije. Pored Nagodbe nalaze se mač i kruna Svetoga Stjepana s vladarskom jabukom.
Hrvatsko-ugarska nagodba temeljni je državno-pravni akt za Hrvatsku (zakonski članak I/1868.) i za Ugarsku (XXX/1868.) kojim su Ugarska i Hrvatska uredile međusobne odnose.
Nakon što je Franjo Josip bio prisiljen, nakon poraza Austrije u ratu s Pruskom 1866., izaći u susret Mađarima i njihovom zahtjevu za priznavanje državnosti, bila je sklopljena Austro-ugarska nagodba 1867. čime je Monarhija bila uređena kao dvojna država te je pitanje Hrvatske bilo određeno unutar okvira Ugarske. Nagodbu je iduće godine sklopio Sabor u kojem su većinu imali unionisti, zagovornici realne unije s Ugarskom. Članak 66. Nagodbe opisuje teritorij Kraljevina Hrvatske, Slavonije i Dalmacije. Na prvome mjestu opisuje se status grada Rijeke i njezina kotara. Budući da hrvatski tekst Nagodbe, koji je već kralj bio sankcionirao i Sabor prihvatio, sadržavao je tekst o neriješenom položaju Rijeke, dok je Ugarski sabor prihvatio da Rijeka s kotarom pripada izravno Ugarskoj.
Štit vodoravno razdijeljen: gore okomito razdijeljen: desno grb Dalmacije, tri okrunjene leopardove glave (2:1); lijevo grb Hrvatske sastavljen od šahovskih polja; dolje grb Slavonije, između dviju valovitih greda trči kuna, iznad gornje grede tri petokrake zvijezde od kojih dvije nedostaju; iznad grba je kruna sv. Stjepana.
Pečatnjak Hrvatskoga sabora sa složenim grbom Trojedne Kraljevine Dalmacije, Hrvatske i Slavonije, nadvišenim kraljevskom krunom i ugraviranim u središtu okrugloga pečatnog polja. To je varijanta grba koja je bila u upotrebi do 1860. do sklapanja Hrvatsko-ugarske nagodbe 1868. godine. Okolo grba ispisano je natpis: „PEČAT SABORA TROJ. KRALJEVINE DALM. HERV. I SLAVON. 1865“.
Putni kovčeg s ostacima desetak pečata u crvenom vosku pripadao je Eugenu Kvaterniku, hrvatskom političaru i osnivaču Stranke prave. Nosio ga je sa sobom tijekom Rakovičkog ustanka 1871., odnosno tijekom neuspjelog pokušaja oslobađanje Hrvatske od austro-ugarske vlasti. Prema izvorima i novinskim člancima, u kovčegu su bili brojni spisi stoga je nakon Kvaternikove pogibije, kovčeg služio kao „dokazni materijal“ u policijskoj istrazi, o čemu svjedoče i ostaci pečata. U iskazu natporučnika Eduarda Habla u Tounju, navodi se da je Kvaternikov kovčeg pronašao otvoren, s tragovima krvi i bez osobnih stvari. Spisi iz kovčega danas se čuvaju u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici i Hrvatskom državnom arhivu.
Umjetnikova preokupacija motivom Rakovičkog ustanka rezultirala je s nekoliko djela posvećenih toj temi. Potresan prizor mrtvih tijela vođa ustanka u Rakovici Eugena Kvaternika, Ante Rakijaša i Vjekoslava Bacha, umjetnik izvodi snažnim slikarskim sredstvima, bez dodatne patetike. U prvom su planu tijela mrtvih pobunjenika, te zarobljenik, dok su u drugom planu prikazani uhapšeni krajišnici te carska vojska. Sve se odvija za sunčanog listopadskog dana, a prostor je podijeljen na sjenovit dio pod strehom i sunčani eksterijer. Slika nastaje u prigodi obilježavanja 50. obljetnice ustanka (1871. – 1921.), kada su kosti pobunjenika prenesene u zagrebačku katedralu te su pokopane uz grobove Petra Zrinskog i Frana Krste Frankopana. Djelo ima snažnu domoljubnu simboliku.
Stjepan Radić, predsjednik Hrvatske seljačke stranke, naslikan je u godini skupštinskoga atentata među mnoštvom seljaka s istaknutom trobojnicom i tornjevima zagrebačke katedrale u pozadini. Nakon sloma Austro-Ugarske Monarhije, pod Radićevim vodstvom, seljaštvo s područja dotadašnje Kraljevine Hrvatske, Dalmacije i Slavonije te kondominija Bosne i Hercegovine integriralo se u hrvatsku političku naciju, preuzevši na sebe teret ostvarivanja autonomije, a naposljetku i državnosti.
Posljednji hrvatsko-ugarski kralj Karlo IV. (1887.-1922.), i austrijski car prikazan je u ugarskom krunidbenom ornatu sa krunom svetoga Stjepana na glavi i krunidbenim plaštom preko ramena. Karlo je naslijedio Franju Josipa I. 1916. godine. Usprkos nastojanjima da sklopi separatni mir i preuredi državu na načelima federalizma, vrlo skoro doživio je slom Monarhije, odrekavši se austrijskoga, a potom i hrvatsko-ugarskoga prijestolja.
Nacrt prvog hrvatskog demokratskog Ustava izrađen je u Malinskoj od 1. do 15. kolovoza 1990. godine. Izradila ga je radna grupa saborske Komisije za ustavna pitanja u čijem su sastavu bili Vladimir Šeks, Smiljko Sokol, Krunislav Olujić i Ljubomir Valković.“ Oko 75 do 80 % teksta toga nacrta inkorporirano je kasnije u konačni tekst Ustava Republike Hrvatske. Nakon, nastanka „Krčkog ustava“ izglasana je u Saboru Republike Hrvatske 24. kolovoza 1990. Rezolucija o zaštiti ustavnog demokratskog poretka i nacionalnim pravima u Hrvatskoj. Krčki Nacrt prvoga hrvatskog Ustava predan je potom u daljnju proceduru Ustavotvornoj komisiji Predsjedništva Republike Hrvatske, Uredničkom odboru Ustavotvorne komisije Predsjedništva i Komisiji za ustavna pitanja Sabora koji je izradio završni Nacrta ustava Republike Hrvatske te ga dao u javnu raspravu i u raspravu u Saboru. Ustav je svečano proglašen i stupio na snagu 22. prosinca 1990. te je kolokvijalno prozvan „Božićnim ustavom“. Riječ je o jedinstvenoj sjednici (10. skupnoj) saborskih vijeća održanoj 21. i 22. prosinca 1990. tako da su prvog dana – radna sjednica – održana tri izlaganja (Žarko Domljan, Smiljko Sokol, Vladimir Šeks) u povodu donošenja Ustava. Drugog je dana svečano proglašen Ustav Republike Hrvatske i Ustavni zakon za njegovu provedbu te je slijedio govor predsjednika Republike dr. Franje Tuđmana u povodu proglašenja Ustava Republike Hrvatske, svojevrsna „zavjernica“ , koja je mogla podsjetiti na onu koju je izrekao Dmitar Zvonimir pred papiskim legatom Gebizonom i okupljenim velmožama Hrvatskoga Kraljevstva davne 1076. u krunidbenoj bazilici u Solinu. Bio je to prvi hrvatski demokratski Ustav i poviše toga Ustav kojim je kasnije omogućeno izdvajanje ( tada još Socijalističke) Republike Hrvatske iz državno-pravnog sustava ondašnje Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije (SFRJ), tj. stvaranje samostalne, suverene i neovisne Republike Hrvatske.
Ustav je temeljni akt državnosti, odonosno temeljni akt konstituiranja države i društva. Njime se određuju temeljne političke, pravne i društvene norme te uspostavlja pravni poredak. Svi zakoni u državi moraju biti u skladu s Ustavom. Ustav mora osigurati povratak europskoj, s osloncem na sjevernoameričku pravnu i ustavnu tradiciju, biti po mjeri običnog čovjeka (građanina i naroda) i najzad trebao je biti trajnije vrijednosti.